Jedan od potencijalnih globalnih glazbenih blockbustera ljeta trebao je biti dvanaesti studijski album rap Elvisa i najveće bijele brbljave zvijezde, Eminema, a ka Slim Shadyja, a ka Marshall Mathersa.
Djela kojim se 25 godina nakon drugog diskografski, ali realno ‘prvog’ breakout albuma ‘Slim Shady LP’ iz 1999. te brže bolje nastavka godinu nakon ‘Marshall Mathers LP’ kojeg će ponoviti cca 2013. s drugim dijelom istog, ujedno i jedinim probavljivim albumom njegove dugogodišnje karijere nakon ‘Eminem Showa’ također s početka stoljeća. S naglaskom na potencijalnim.
Konačni kraj Slim Shadyja?
Naime, Eminem je jedan od iznimno verbalno i tehnički darovitih rappera i projekata Dr. Dreove producentske radionice servisiranja hitova koji mimo početnih albuma zaključno s 2002. nije tokom cijele karijere uspio razvaliti formu albuma te isporučiti remek djela žanra, kao što bi mu uspjelvalo sa singlovima. Nevezano bile to intervencija Ricka Rubina, Jay Z-a, Rihanne, šlepanje na prošlost, Eminem je svoj ‘Rap God’ status dužio više verbalnim vještinama nego kvaliteti diskografije. Od dosadašnjih objavljenih bar je polovica zrela za smeće i recikliranje. Istovremeno, njegov status nije pratio downdrop momente nedostatka ikakvih novijih i svježih ideja ili bar pokušaja naznaka iskakanja iz role princa comedy rapa koju si je zacementirao prvim singlovima tipa ‘My Name Is’, ‘Real Slim Shady’ ili ‘Without me’. I dalje je ostajao Eminem. S velikim slovima. Ideja i koncept novog albuma je kako naslov sugerira ubiti Slima Shadyja.
Ciljajući producentski vrlo komercijalno na najbolje dijelove karijere, prvim je singlom ‘Houdini’ i korištenjem melodije ‘Abracadabre’ Stevea Millera i sebe samog iz ‘Without Me’, samo dato znati da se taktika rada na albumu začetom od korone (2020.) i snimanom još tekuće (2024.) godine i dalje ostala ista – reciklažna dvorišta i šmekanje uz tuđe melodije i refrene. Ili bar u singl startu, jer će već narednim singlom/spotom ‘Tobey’ iskočiti također iz linije očekivanja nekog komercijalnijeg zvuka potpuno se fokusirajući na dobru suradnju s featuring rapperima Big Seanom i Baby Tronom. I dok je prvi bio ispod očekivanja, drugi je ispunjavao ono što sve veliki botoksirani rap drečavac verbalno može. Očekivalo se i dosta beef momenata s nekim novim trap klincima te da obriše pod Drakeom, Travisom Scottom i sličnima jednako kao što je prije par godina ‘Killshotao’ fejkera Machine Gun Kellyja ili kao što je njegov friend Kendrick Lamar nedavno obrisao pod Drakeom. Međutim, čini se da je ovim djelom isporučio najbolji album karijere još od dalekih spomenutih početaka.
Album je rekapitulacija prošlosti, s dozom producentskog kalkuliranja
U produkcijskom smislu rekapituliralo se prošlosti i naslonilo na potencijalno najduhovtiju pjesmu koju je ikad napisao ‘Guilty Conscience’, tako da imamo broj dva ovdje u kojem Eminem ima nimalo duhovit već više do or die razgovor sa Slimom Shadyjem. I ostatke šlepanja na sotonističke detalje i ine jeftine trikove za razljutit dominantne katoličke zajedničare u pjesmama tipa ‘Lucifer’, ‘Antichrist’, ‘Evil’ u verbalnom smislu odrađuje bezgrešno. Mjesta za neke nove klince i suradnje ostavlja u ‘Fuel’, gdje s jednako verbalno interesantnim JID-om pokazuje koliko su kopalja iznad konkurencije, dok se većim dijelom tracklistinga oslanja na suradnje i duetno miješanje glasova s novim rap igračima (‘Bad One’ s White Goldom, ‘Road Rage’ s Dem Jointz i Sly Paperom). Uz nekoliko skitova još uvijek se ima potrebu dohvatiti svoje kćeri Hailey u ‘Temporary’ u kojoj mu Skylar Gray lijepo asistira melodičnim pjevanjem uz arhivske snimke malene, kojoj se nastavlja izvinjavat za sve rdoiteljske propuste i u ‘Somebody Save Me’ uz Jelly Rollov soul vokalni napjev.
Eminem je verbalno uvijek zabavan i oštar, povremeno iznimno duhovit, ali konzumirajući album kao cjelinu ne možete se oteti dojmu da je producentsko kalkuliranje uzelo daleko veći danak nego je sadržaja, što je taktika kojom su se koristili na svim fail albumima (‘Encore’, ‘Relapse’, ‘Recovery’, ‘Revival’, ‘Kamikaze’, Music To Be Murdered By’). Ono što mu kronično nedostaje je svježih i provokativnih beatova, nedostaje hitova u smislu ranijih smasheva, najbliže tim zezanjima približit će se u ‘Brand New Dance’ koja jedina ima hit potencijal novog ‘Without Me’, no cjelinom album levitira između gorko slatkog i komično duhovitog mračnjaka.
Upokojenje Slima Shadyja na konceptualnom nivou može se slušati i čitati uspješnim no u realizaciji, kao i u većinin Eminemovih albuma, ne događa se ona očekivana i potrebna produkcijska megija.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot Youtube