Pandemija je uzela još jednu žrtvu: Damira Kukuruzovića.
Maestralni gitarist, vječni zaljubljenik u glazbu Djanga Reinharda i Stephena Grapellija, alfa i omega najpoznatijeg hrvatskog jazz cluba (“Siscia Jazz Cluba” u kojem je ugostio mnoge velikane), preminuo je u 45. godini od posljedica Covida-19.
Gypsy swing je za Kukuruzovića bio više od glazbenog žanra. On je bio, kako je sam kazao u jednom intervjuu, uzbudljiv kao i sam život sa svojom osjećajnošću, ritmom, fascinantnim grooveom; glazbeni iskaz koji je, ma koliko ovisio o virtuoznosti pojedinca, bio ujedno i plod kolektiva združenog istom strašću.
Takav je bio i Damirov Quartet, ali i sve one silne kolaboracije s velikanima gypsy swinga (pa i Stochelom Rosenbergom i Paulom Schaferom) i domaćim glazbenicima poput Boška Petrovića, Jasne Bilušić, Vlatkom Stefanovskim te – u novije doba – Zoranom Predinom; još jednim velikim fanom gypsy swinga.
Na albumu “Green Hill Gypsy Swing” s Damirom i njegovim gypsy jazz quintetom (u kojem je idealan partner bio violinist Bruno Urlić) surađivao je primjerice i znameniti violinist Angelo Debarre, a na albumu “Manouche” sjajan francuski harmonikaš Ludovico Beiero, blues pjevač Adriano Byron Burns, gypsy jazz gitarist Yorgui Loeffler.
Podjednako potkovan u rocku, bluesu, countryju… Kukuruzović je bio sve samo ne žanrovski fah-idiot. Konačno, pokazao je to – uvijek zadržavši svoj gypsy swing svirački manir – plodonosnim suradnjama sa Zoranom Predinom.
U osvrtu na njihov nažalost posljednji) zajednički projekt “Zoran pjeva Arsena” napisao sam da se sjajnom pokazala “…odluka da se Arsenovoj “vječnoj zeleni” pristupi s posve novom (žanrovskom) optikom: gypsy swingom. (…) Ovog puta Predinu su partneri bili stari suradnici gypsy swing gitarist Damir Kukuruzović i njegova Django Group dok su aranžmane potpisali Predin i violinist Bruno Urlić. A violina uz Kukuruzovićevu gitaru – baš kao da su se posla latili Django i Grappelli – stvaraju atmosferu koja, kao da je ulovljena u kakvoj pariškoj bohemskoj špelunci Montmartrea ili u klubu gdje su nastupali Hot Club, savršeno pristaje Arsenovom standardu. Predin i društvo ne posežu za gypsy swingom kao Prokrustovom posteljom na koju će poleći baš svaku Arsenovu “zimzelen”. Stoga se “Pamtim samo sretne dane” manje naslanja na gypsy stilizacije kao sneni i prigušeni broj lišen raskošnih festivalskih orkestracija – s izvrsnim naglascima klavira i gitare – maksimalno se koncentrira na ono najbitnije: čarobnu melodiju Arsenovog izvornika…”.
Takav je bio svaki Damirov pristup glazbenim “tuđicama” kod kojih je poštujući žanrovski postulat uvijek znao kako mu dati svoj prepoznatljivi dodir. Pokazao je to i na ovoljetnim koncertima s Predinom i Matijom Dedićem kad sam ga i posljednji put čuo i vidio na splitskom Sustipanu.
Kada bih vjerovao da tamo negdje gore postoji nebeska ispostava Hot Cluba bio bi siguran da će u njoj uz Djanga i Grapellija svirati i Damir. Naime, svojim ovozemaljskim svirkama, on bi mjesto pobočnika apsolutno zaslužio.
Naslovna fotografija: Facebook @Damir-Kukuruzović-Django-Group