Odluka da u Zagrebu počinje europska turneja “malog Radioheada”, grupe The Smile, trebao je biti privilegij i svojevrsna čast. Kad autorskom dvojcu iz Radioheada – Thomu Yorkeu & Jonnyju Greenwoodu – ljudima koji su krivi i odgovorni za neke od najvažnijih i najboljih albuma povijesti glazbe 20 i 21. stoljeća (OK Computer, In Rainbows) i pjesme veće od života (No Surprises, Street Spirit, Exit Music, Videotape) puhne da odluče startati koncertni warm up u glavnom gradu Hrvatske, ljubiteljima to može zvučati kao prednajava nečeg doista velikog. Prevedite si sami kad Radiohead planiraju sljedeći studijski album. Dotad njihov bend projekt The Smile funkcionira kao sjajan predah ili uvertira, već kako volite.
View this post on Instagram
Predah, ali kakav predah
Uz netom objavljen odličan debitantski album “A Light for Attracting Attention”, Greenwood i Yorke funkcioniraju kao trio uz pridruženog fenomenalnog bubnjara Toma Skinnera iz Sons Of Kemet. The Smile isporučuju sjajno post rock, poliritmično djelo, ništa manje dobro od Radiohead potpisa ako ih tražite u periodu albuma od “Hail To The Thief”, “A Moon Shaped Pool”, s naznakama “King Of Limbs” i sramežljivog “Kid A”. Daleko bolje od još jednog sličnog ad hoc projekta Atoms For Peace kojim je Yorke uz Fleau iz Peppersa i producenta Nigela Godricha radio razmake u zvuku između albuma matičnog benda ili solo projekata.
The Smile u tom kontekstu funkcioniraju kao što je Grinderman poslužio svojedobno Nicku Caveu. Predah, ali kakav predah. U njihovom slučaju se neće dogoditi ono što se Damonu Albarnu iz Blura dogodilo s Gorillazima, ali će zakucati status nedodirljivih glazbenih genijalaca i autora koji rame uz rame mogu figurirati Mozartu i Straussu novog milenija. Riječ je o grupi čija je glazbena gravitacija fokusirana na ulaske u poliritmičku zonu i igralište u kojem sva tri instrumenta žive svoj samostalan život, ali ih spojene u cjelinu doživljavate kao meditativni začarani krug.
View this post on Instagram
Vole to što i kako rade
Uz minimalistički stage i rasvjetu zagrebačke Hale, The Smile od prvih taktova “Pana-Vision” serviraju glazbenu kombinatoriku koja podsjeća na najbolje od Radioheada (Free In The Knowledge, Skrting On A Surface, Open The Floodgates), povremeno na supersonični futuristički rock bend (The Opposite, Smoke, You Will Never Work In Television Again, We Don’t Know What Tomorrow Brings), dok su mjestimično dužnici Kraftwerku (The Same, Waving A White Flag) ili se zaigraju poput The Battlesa (Hairdryer).
Zagrebačka svirka ove formacije je 75 minuta s bisom. Nema potrebe za minutom viška. Zvuk je savršen, oni opušteni, gravitiraju prema soundscapeovima uvlačenja publike u svoj glazbeni vrtlog jednako kako to rade i s matičnim bendom. Vole to što i kako rade. Nema traga spomenu ni primisli šlepanja na ton Radiohead pjesmarice, poštenje i integritet prije svega.
Vidjeti Radiohead uživo je potpisniku redaka bilo jedno od gamechanging trenutaka života (Milan, Monza 2017.). Ta silina glazbe, energije, emocija, intime, prekrasnog je teško opisiva riječima. Rječnik bude presiromašan. The Smile su njihovo naznaka i komadići mozaika u kojima uživate. Pod pretpostavkom da se koncert ne održava u neklimatiziranom paklu prostora poput Hale u kojem 3000 ljudi jedino što izvlači je jokerovski osmijeh i nemogućnost prepuštanja bendu – jer se jednostavno bore s dehidracijom ili onesvješćivanjem.
Odličan koncert natopljen litrama znoja
Zagrebu ključno nedostaje koncertni međuprostor za publiku do 5-6000 ljudi (Cibona tipa) koliko je procjena da prvo gostovanje takvih svjetskih referentnih legendi može izdržati. Prostori tipa Tvornica i Jedinstvo čuvaju one do 1000 ljudi, a osim malog Doma sportova (3500 ljudi) te klimatski apsolutno nefunkcionalne Hale (3000 ljudi) ovakav događaj ne bi smio ostati u kvarnom sjećanju doslovno svakog posjetitelja, osim onih pored ulaza, koji su izlazili iz prostora mokri do gole kože na rubu kolapsa.
Kompletan repertoar s albuma unatoč sauni Yorke, Greenwood i Skinner zaključuju povratkom na jedan bis s neobjavljenim pjesmama, svjetskom premijerom netom tog dana završene “Friend Of A Friend”, jedne koja nije našla mjesto na tracklistingu albuma “Just Eyes And Mouth” i “Feeling Pulled Apart By Horses” Yorkeovom solo pjesmom kojoj je ovo bila prva izvedba uživo od 2013.
Osjećaj uzajamnog poštovanja i ljubavi prema The Smileu nakon svirke doista može biti najava koncerta Radioheada u pulskoj Areni nekoliko dana zaredom, recimo. Dotad, sjećanje na The Smile će biti natopljeno litrama znoja i odličnim koncertom.
Naslovna fotografija: screenshot youtube