Kroz primjer mladog pjevača Martina Kosovca ogleda se sav šlamperaj projekata poput The Voicea, kao launch piste mladih novih pjevača ili pjevačica koji bi trebali nositi scenu po završetku istog karaoke showa.
Sjajan vokalist ‘starog glasa’ Martin Kosovec nalazi se, od početnog singla, u ping ponganju između ideja starijih kolega kako bi on kao jedva post teenager trebao dovoljno ‘ivorobićevski’ zvučati, ne bi li mu boja glasa odrazila karakter. I tako prepušten vjetrometini ideja kužera i iskusnijih kolega, Martin je marioneta.
U ‘Atlasu’ mu pokušavaju dati i održati tog mladenačkog šarma, ne bi li u kontrapunktu slavi domovini dao nešto što neće biti kontaminirana ‘Lijepa li si’. U ‘Baladi’ pak će nivelirati, kroz poetiku Ante Pecotića, ono što bi mladić trebao biti idućih pola stoljeća držanja zamišljene mape hrvatskog estradnog šlagera.
Menadžerskim preuzimanjem od strane Lidije Samardžije koja je uz Gogu Bosak, Miu Milovčić i Emu Gušavac, čini poker asice domaće estradne menadžerske scene, čini se kako bi mladi pjevač moguće mogao dobiti bar standardniji i konkretniji tretman i viziju razvoja u smjeru biranja odgovarajućih pjesama koje će preslikavati njegov pjevački karakter i mogućnosti. Ne nužno imitirajući Ivu Robića jer su HTV kužeri s The Voicea procijenili tako. Što dalje od kužera – što bliže karakteru. Pogotovo ako se ne radi o mladiću skladateljskih, već samo interpretatorskih mogućnosti.
Sve s ciljem kako bi razbio začarani krug raznih Jambrošića i sličnih pjevača s vokalima bez pjesama koji se godinama trude biti nazočnima i primjećenima, a ne shvaćaju kako im jedino pismena i kvalitetna pjesma, a ne medijska prisutnost i poznanstva s urednicama Storyja/Extre i inih In Magazina otvara vrata i drži ih otvorenima. I scene i karijere.
Ocjena: 6.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube