Bilo bi zgodno saznati od domaćih estradnih tekstopisaca zašto inverzije riječi u smislu pretvorbe upravnog govora na način kako nitko ne govori smatraju lirskim konceptom. Primjerice, zašto naslov nove Frankine i Tomine duet emo šminke ‘Da opet nađem te’ nije ‘Da te opet nađem’. Jer, ako bi Vam se kojim slučajem obratila ili obratili u svakodnevnom govoru riječima ‘da opet nađem te’ i ‘gdje bio si ti’ i ‘čemu nadaš se’ i ‘zašto ne pričaš mi’, velika je vjerojatnost da biste ga nakon pola minute takvog govora prekidali i pitali u čemu je problem i šprahfeler.
Jednako tako je neodgovorivo kako i zašto naočiti i kvalitetni vokali poput Franke i Tome, već iz kojeg se spola i segmenta publike regrutirate, kad dobiju više nego pristojan refren, harmonijski i melodijski aranžman, pristanu na pakiranje čija će audio vizualna šminkerska pretjerivanja ubiti i onu najblažu ideju catcha i autentike pjesme.
Nešto što bi trebala biti autentična emotivna dramica dvoje lijepih pjevača uspijeva u tih par minuta prekremanog tretmana postati samo još jednom u nizu pjesmica u kojoj muškarac pjeva kao žena (ah ti The Weeknd utjecaji), žena se trudi odglumiti emociju što bolje i u kojem kadriranje ‘zagasitih’ tonova i prešminkanih rakursa na dvoje stvara ’emotivni naboj’. Osim što ne.
Preprodukcija nikad nije bila sinonimom za iskrenost i vjerovanje interpretima. Možda površnima i slušateljima odraslim na načelima domaće estrade koja se direktno sukobljava s inozemnim autorskim potpisima ovog djela. Ali valjalo bi jednom vidjeti što se zapravo želi od prekrasnog glasa i stasa Franke. Biti pjevačicom broj 1 domaće estrade ili izletnicom koja će dovijeka preprasno pjevati pjesme nedostojne njezina glasa i stasa.
Ocjena: 6.5/10