Baladna škola Seattle rock prvaka, poslije nestanka Nikole Marjanovića na domaćoj vokalnoj sceni, u Vinku je Ćemerašu dobila autohtonog nastavljača tradicionalizama ‘rockera u duši’ koji jako lijepo osjećaju nježnost. Tamo negdje u potragama Urbanovih muza koje ga vode prilikom posljednjih melankoličnih faza i albuma, ili pak slojevitih aranžmana JR Augusta nad bazno jednostavnim melodijskim frazama, Vinko će zapjevati kombe tuge, čežnje, bez sklizavanja u nepotrebne, a česte estradne patetike.
On ima iznimno čist i funkcionalan glas s potrebnim tugaljivim vibratom koji dramaturški full leži i odgovara istovjetnim facologijama, rekli bi ‘gle tužni pjevač i svirač s ulice’. U ovom je poglavlju odlučio biti poetičnim i lirskim i cesarićevskim više nego ikad prije. Od šuštanja lišća i onomatopeja, do mikro piano intervencija, spotakne se Vinko o sjajne lirske skice o drijemanju svijeta, ali i zakoplete u ‘cviljenja blijednog jablana’ i ostalih nespokojnih metafora koje u Gonzovom pak crno bijelom video spotu rade silne kontraste s betonskim spavačima.
Ex Mozartine su vokalno predivne i tek stihijski javljene u dramski malčice prekasnom dijelu pjesme. Ovo je soundtrack za tužne božićne atmosfere, nikako za proljeća. Jer, nekako s proljeća, ljudi bi nade i kod uličnih pjevača, makar je odavno ne bilo, ne u ovakvim rasporedima snaga. A to Vinko više nije.
Ocjena: 7.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube