Koliko će novi album “Saviours” vječnih pop punkera Billie Joe Armstronga i njegova dva kompića postati stvarnim spasom ne samo za punk scenu ostaje bitnim upitnikom ne samo nad glavama ljubitelja kalifornijskih punk revivalista. Kombinacije novih singlova spotova ostavljaju ih na tankoj liniji levitiranja između dos i donts komadića melodioznosti, a “gusarska” tema o jednookom kopilanu ide u red zaraznih sing a long troglasnih refrena s pokušajima subliminalnih poručaka u smjeru kritike njihovim novim amerikanizmima.
Još od vremena “Dookieja” kad su post grunge eksplozijom preuzeli MTV dio punkeraja pa uz Offspring funkcionirali pseudopunkerima kao melodična alegorija bunta. Pa kad su preko “American Idiota” postali referentnijim u smjeru društvenog i socijalnog kriticizma i osviještenosti na tragu svojih velikih prednika, Green Day su specifični trio benda na vječnoj liniji kretanja između kritičnosti i smješkanja establišmentu. Ovisno o komercijalnom respondu njihovim novim materijalima tako se i namigivanje s njihove strane doživljava koketiranjem ili zavođenjem mainstremaške publike. Nije da nemaju štogod za reći, samo se ponekad uz gomilu celofana i blještavih omota izgubi punkerska ideja društveno angažiranog i refrentnog benda koji itko ozbiljno shvaća. U kontekstu šarlatana poput Blink 183 ili Sum 41 Green Day su Krleže punka, u kontekstu The Clasha ne idu u istu rečenicu.
7/10