Reprezentativka zagrebačke urbane alter pop scene, Sara Renar, koja se godinama staža na RH sceni dokida u statusu gatekeeperice, čuvarice od penetrirana mainstreama u kojem se za dosadašnje karijere nije pronašla, najavljuje peti studijski album i nastup na Zagrebačkom festivalu kao launch bazi novog singla i spota.
Koliko su bliski Zagrebački festival i idejno urbana alternativa teško da govori o inovativnom spajanju novog koncepta promocije i PR-a hrvatskih po ideji alternativaca, a po kojem je post LET 3 dozvoljeno svima atendirati na Dore i Eurosonge. Jer, alternativa. Yeah right. Prije će bit nepostojanje vjere u druge alate što bržeg reacha što veće publike i realizam limita potencijalne publike, čija se nova pismenost i odgoj dokida na internetu kao jedinom mediju komuniciranja. S te pozicije, Sara Renar je s dosadašnja 4 albuma bildala ime na tim rubnim ograncima scene, za koju se točno ne može smjestiti i detektirati pripada li kategoriji Porin i Rock & Off kužera glasača, ili je doista fokusirana na glazbu itself.
Suptilna pop elektronika s poetskim izazovima
Na stranu glazbene ladice i potencijalna spoticanja o njih, ‘Nježne riječi’ su logičan slijed njenog kantautorskog razvoja posljednjih godina i krajcanja ‘Djece’ i ‘Jeseni’ po rubovima akustike, elektronike, lirskih pretenzija i umatanja inspirativne poetičnosti u pop strukturu.
Sara Renar je autorski uvijek najbolje zvučala u okruženju vještih i maštovitih producenata, koji su znali kanalizirati crtice i ideje. Kao što su Edi Cukerić i Konrad Mulvaj radili na prednicima, tako ‘Nježne riječi’ Jan Kinčl transformira u pitku i nenametljivu pop elektroniku. Sara je inteligentno biće svjesno svojih vokalno pjevačkih limita te se stoga u novoj stvari fokusira na što manje pjevanja, a što više šaptalačkog pripjevavanja. Aranžmanski to funkcionira kako prvaci nove pop elektronike (Tame Impala, Beach Housea, Animal Collective, Ariel Pink i slični) to pokazuju.
Najslabiji dio stvari i dalje su njene poetske pretenzije unutar kojih u pop formi nosi stihove poput ‘Prijeteći te suton u gradu na Balkanu, koji se strašno trudi da to nije, pita koji je tvoj uspjeh, na što si baš ponosna?’. Nije karikiranje, ovo je doista prvi stih pjesme. Na to autorica u drugom nastavlja kako je ‘cijela regija geto u krizi identiteta kojoj se kraj ne nazire, kažem još sam tu i pišem pjesme, uporno nastavljam…’ kad postaje prilično zahtjevno probiti se kroz poruku o upornosti i neodustajanju. Koja je, vjerujem, duboka i nimalo promptovska. I zahtijeva jednako takve kužere. Svi poetski počeci Silentea iz vremena ‘Terce za tišinu’ u ovom okruženju izgledaju prilično benigno. Što su točno stihovi i koje je ideja komunikacije njima prema slušatelju, trebat će puno klimanja glavama i pristajanja na objašnjenje kako je najbolje ne tumačiti, nego pustiti osobnim interpretacijama slušatelja.
Obzirom na današnje trendove, ovo bi se trebalo proglasiti hight artom
Refren je zato iznimno razumljiv i uporabljiv: ‘jer trebaju nam nježne riječi za grube godine‘. I nastavak konačno donosi lijepu skicu o samopropitivanju autorice ‘na kojem jeziku da sanjam o ljubavi‘. U drugom dijelu strofa pjesme postaje znakovito feministička jer se pita o praštanju ženi ako živi i ako je fascinirana životom, a izgara u noći. I tako do kraja pjesme tražite ključeve za autorske lirske momente i ideju razumijevanja.
Mimo pitkog instrumentala najbolji dio pjesme je ekranizacija. Lyrical video Ive Čaise u formi gotovo eksperimentalnog kolaža i homaggea cut’n’paste montaži filmova tog tipa dostaje upravo savršenom ekranizacijom ovako artikulirane pjesme, tako da se najavljivani i službeni video spot za odnosnu stvar čini nepotrebnim.
No, ciljajući na publiku koja na izložbama zija i artom zove sve što ne razumije, istovremeno će i Eurosong ili Dora pobjednike zvati umjetnicima, tako se i ove poetske skice imaju proglasiti high art konceptom, premda zapravo isti ostaje u ideji.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
