Ako dobrohotno prebacite smjenu, točnije spoj generacija i 5 banki razlike između simpatične evergreenuše Đej Zlo i mlade najveće zvijezde i nade erha estrade Jakova Jozinovića, preko momenta u kojem si u prvim stihovima nježno plješću i pjevaju “dajdajdaj” i da im ključni punchline prije refrena bude lajna da “tek kad se jedno drugom vrate onda im bude lipo”, autori Lea Dekleva i Matko Šimac će u “Ljudima poput nas” u aranžmanu Ante Gele i produkciji Braneta Mihaljevića zakucati rasnu splitskofestivalsku dalmošku elegiju i baladu.
Onakvu kakva je nostalgičarima osamdesetih činila domaću estradu, a za kakvima se traga već dekadama u morima izgubljenosti od fejk modernizama i promptova. Ovakve su pjesme nalik nježnostima i patosu kakav bi prije tri četiri dekade s pravom otpisivali kao non singl momente kompilacija odnosnog festivala, da bi u vrijeme new age nepismenosti stajale kao dobrodošli fenjer prostorima bez glazbenog srca, duša, znanja i aluzija.

