Kralj osobnih zamjenica i vokalnih manirizama zadnje dekade hrvatske kvaziurbane pop scene nudi novu epizodu u poglavlju imitacija imitiranih imitata i pokušaja od fraziranja oblikovati natruhe arta. Od kojih se slušatelju osim etikete B Massima prvo zalijepi dojam kako je naporan sam sebi dok s toliko polustenjanja i uzdaha razvlači samoglasnike iz donjeg dijela grla, pokušavajući ličiti na nešto tako ah emotivno i zazvučati uvjerljivo interpretatorski.
Kao što bi njegovi autohtoni uzori zvučali. Linija Milan Mladenović – Urban – Massimo. Taj profil grla, s jednom bitnom razlikom. Da su spomenuti bili iskonski i autentični. Naime, za biti uvjerljivim opjevati lirske i poetske pokušaje na razini sedmorazredaša osnovnih škola, treba doista puno ufura i malo mašte jer moment uživljavanja u pjevanje pseudopoetičnih besmislica poput “Zrak još miriše na tebe I grane ko’ da njišu se pod vjetrom Kako sabrat’ misli te Od svega sad što stvarnost je I ove kapi s lica mog Kao poljupci što donijele su kiše Možda isprati će strah Koji nosimo tu” doima se iznimno zahtjevnim zadatkom i za daleko bolje glumce nego se dosad pokazao riječki pjevač. Mogao je opjevati i “Sardine u konzervi tu Smrdile se su na ulje Kao da namazani smo Njim a ne sa tunjeeeeviiiim Kako shvatit što je što ako ništa nije ništ Kome onda sve izgleda kao ne” jednako bi poetski mozgano zazvučalo i imalo placa za lirski i facijani interpretatorski angažman.
Potraga za sobom
Nekritičke studentice filozofskog i oni manje talentirani sudionici tečajeva za kreativno pisanje ili ljudi koji su kupili Maneskin kao autentični rock bend, a ne estradiziranu manekensku triviju koja se mimo šminkanja i gostovanja na glazbenim talent showovima malo naštrebala i bavljenja glazbom, pokušat će prepoznati kvalitete u Štokovim C singlovima. Metamorfoze EKV-a za 21. stoljeće ipak su ostale neodsanjanim snom još u jednom pokušaju. I propustit će primijetiti kako je naslov i refrenski dio bitno ćopljen od istoimene Radiohead stvari “Where I End And You Begin” s albuma “Hail To The Thief” iz 2003., a kojeg se već u sklopu Vatre okrznuo korišenja i JohnnyBoy aka Ivan Dečak.
Postupak nepotpisane posudbe savršeno odgovara “autorskom” trenutku velikog dijela kompletne Štokove solo karijere koji se doima koprcanjem u potrazi za identitetom i autentičnošću, a pritom ne uspijevajući pronaći svoj glas. U potrazi za stilom sam stil najviše strada. Nije sve na sreću tragično i beznadežno bezlično poput izvedbene vokalne glavne uloge.
Produkcija i instrumentalni dio više su nego pristojno držanje tri akorda, suptilne melodije i naglasak na jednostavnosti kako bi lirski segment oduzeo primat i odigrao kontrapunkt tom radiofoničnom pjevu. Video estetika Darija Radušina također bitno izvlači stvar stavljajući pjevača u spotlight s lijepom ženom, glumicom Anom Grgić, kako bi u cipelama i prsluku nalik stylingu Davea Gahana pokušao još jednim naslanjanjem na neodsanjane uzore osjećati se artističkije. Šteta nedostatka samokritike i balansa.
6/10