Svestrana Koprivničanka, inženjerka strojarstva, Maja Trstenjak ove je godine doktorirala iz područja Industrijskog inženjerstva te predaje i na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, no njezina je velika strast glazbe. Dugogodišnja je glazbena novinarka i kritičarka, glavna urednica glazbenog portala Sound Report te odnedavno kreativna direktorica novog glazbenog portala Glazba.hr. koji svakodnevno donosi najrelevantnije i najzanimljivije sadržaje iz svijeta glazbe te popratne industrije, uz poseban naglasak na autorsko stvaralaštvo.
Od prvih redaka koncerata do doktoriranja
Od doktorske disertacije o strojevima do prvih redaka koncerata i aktivne pratiteljice tuzemne i regionalne glazbene scene. Kako? Zašto? Kome? Kuda? Uvod u lice i naličje Maje Trstenjak i taj spoj na prvi pogled nespojivog. Koji te vrag od turbina tjera do Lisinskog i INmusica?
Mislim da je bolje reći od prvih redaka koncerata do doktoriranja. 🙂 Ja sam Maja, drago mi je. 🙂 I obično mislim da je to dovoljno, no da, zapravo se mnogo toga krije iza imena i poprilično je kompleksno, a zapravo logično objašnjenje ne postoji. Počela sam se baviti glazbenim novinarstvom s nekih 14-15 godina i to se razvijalo, postalo dio mene. U međuvremenu sam upisala Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, jer volim matematiku i fiziku, a ne volim velike količine teksta, pa je tehnički odabir nekako bio logičan.
Imam tu neku bolesnu unutarnju motivaciju da uvijek moram biti najbolja, ili barem dati sve od sebe da to postanem, pa sam završila taj fakultet s najvišim pohvalama i ostala raditi tamo. Ove godine sam doktorirala i kao završila formalno obrazovanje, ali u mojoj glavi to nije sve, imam još nekih ambicija, ali o tom – potom. Glazba je oduvijek dio mene, volim glazbu, najviše osjećaj glazbe uživo. I premda sam nekada službeno jako brijala na alternativu, odnosno punk, metal i neki goth, uvijek sam voljela i druge žanrove.
Iz symphonic metala se rodila ljubav prema klasičnoj glazbi. Drago mi je da je to danas općeprihvaćeno i da su glazbene supkulture poprilično oslabile. I tako se s godinama razvijala moja karijera glazbenog novinara i urednika, što me raduje iz dana u dan, baš i kao što se unatrag pet godina razvija moja znanstvena karijera. Volim vidjeti konkretne rezultate, a istodobno uživam u onome što radim.
Oba posla mi daju veliku mogućnost izražavanja kreativnosti i individualnosti, uvijek sam na izvoru najnovijih informacija, bilo u obliku npr. još neobavljenih albuma ili najnovijih tehnologija o kojima će se tek saznati i koje će definirati budućnost čovječanstva. Zabavno je! A kad mi dosadi jedno, mogu se posvetiti drugom, i tako mi nikada zapravo nije dosadno.
Titula je u akademskom svijetu svojevrsna potvrda da si sposoban baviti se tim poslom. Kao neka vozačka dozvola. I da, u znanosti i Akademiji ti se otvaraju mnogobrojna vrata ovom titulom
Dobro, bez zezancije. Tituliraš se kao dr.sc.mag.ing. Koliko ti te kratice otvaraju a koliko zatvaraju vrata u tuzemnim krugovima u kojima se krećeš – od akademskih do onih koncertno glazbenih? Garnira li se respekt prema kraticama ili ne?
Poprilično. Nisam fan titula, i kao što sam i u prethodnom pitanju navela, ja sam Maja. I najdraže mi se tako predstavljati. Često se tako predstavljam, primjerice, na međunarodnim znanstvenim konferencijama, ne kao dr.sc. Trstenjak, ali iza mene na prezentaciji ipak mora stajati titula. Razlike između dr.sc. Maje Trstenjak i Maje u mojoj glavi nema, ali u tuđim glavama ima.
Titula ti je u akademskom svijetu svojevrsna potvrda da si sposoban baviti se tim poslom. Kao neka vozačka dozvola. I da, u znanosti i Akademiji ti se otvaraju mnogobrojna vrata ovom titulom. Službeno imaš dopuštenje da radiš puno više stvari, a ljudi te više poštuju i cijene. To je tako i proceduralno, subjektivno i – tradicionalno.
Što se koncertno-glazbenih voda tiče, mnogi od mojih kolega i suradnika mislim da ni dan danas ne znaju za moju strojarsku stranu, a i vice versa, jer ne volim baš pričati o sebi onako randomly i intenzivno. To mi jedino znači da kada uputiš kritiku da ti publika rjeđe piše komentare da si glupa i neobrazovana, nego samo da si bezobrazna kuja i slične uvrede. Znači, nema neke pretjerane koristi od toga u glazbenom svijetu.
Ali, šalu na stranu, ova titula je svakom, bez obzira na područje, zapravo potvrda da si preživio krvav i trnovit put do nje. Test izdržljivosti, potvrda da si se probio kroz sve izazove sustava koji često graniče sa zdravim razumom, ali kak’ti, tu su da se čeličiš. Nema logičkog objašnjenja zašto postoje i zašto je toliko težak put. Ljudi se istodobno boje pričati o tim izazovima, neugodnostima i bizarnostima s kojima se susreću na putu do ove ultimativne mega titule, što mislim da je pogrešno, jer je sustav prilično tradicionalan i konzervativan pa se boje osuda i predrasuda. Potrebno je i to mijenjati.
Još jedna od mojih misija, jer nisam jedna od onih: “Ako je nama bilo teško, bogami bude i tebi.” Neke stvari u procesu su kontraproduktivne i često se nađeš u situaciji gdje padneš nekoliko puta, baš onako gadno i misliš da nema izlaza, želiš odustati od svega, ali onda ipak smogneš snage, digneš se i boriš se dalje. Meni je glazba puno pomogla u tome, zato su u zahvalama mog doktorata, među ostalim, navedeni Brkovi, Dubioza kolektiv, Edo Maajka i Remi. Izuzetno cijenim svoju titulu i ponosna sam na nju, bolje reći, na sebe, upravo zbog toga što mi put do nje nimalo nije bio lak i prolazila sam ga sama. Ali, da, fora je taj trenutak kad te ljudi počnu ozbiljnije shvaćati.
Ja zaista ne volim klape i tambure
Zavod za industrijsko inženjerstvo i Katedra za projektiranje proizvodnje tvoji su znanstveni domovi. Profesorica si. Znanstvenica si. Što u praktičnom smislu i opisu tvojih poslova to znači?
Industrijsko inženjerstvo ti je jedno super područje koje je multidisciplinarno. Zasniva se na strojarstvu, ali usput dobivaš znanje i vještine menadžera i ekonomista. Nama ti je neki općeniti cilj optimizacija procesa, kontinuirano unapređenje, upravljanje procesima, projektiranje procesa… Na fakultetu održavam nastavu, prenosim znanje studentima i to je samo jedan dio djelovanja. Znanstveni rad je jako važan, istodobno izazovan, tako da sam stalno provođenju nekih istraživanja, praćenju novih trendova na industrijskoj sceni, pisanju znanstvenih radova i sl.
Tu je i suradnja s privredom pa djelujem i u sklopu nekoliko projekata, europskih i domaćih, većih i manjih. Od toga svakako moram izdvojiti EIT Manufacturing Hub Hrvatska čiji sam član. To ti je velika europska zajednica koja ima za cilj Europu učiniti globalnim inovacijskim liderom. Fantastična i jako važna stvar za našu industriju i njezinu budućnost, ali i za fakultet. Ponosna sam na to.
Iskreno vjerujem u te mlade ljude, moj je osobni cilj, osim prenošenja tehničkog znanja, motivirati ih i indirektno im prenijeti im neke soft skillove koje ne dobivaju službeno na fakultetu
Kako te studoši doživljavaju? Najopakiji metalci su išli u strojobravarstva i mehanike, Slayer, Napalm Death, i to u prošlom mileniju. Koliko se dogodio pomak u novom mileniju? Koje ti je glazbena publika na fakultetu? Techničari? Indiejanci?
E, to ćeš morati pitati njih. Nemam pojma iskreno kako me doživljavaju. Nažalost, sustav je takav da najviše imaš kontakta sa 5% najboljih i 10% najgorih studenata. Tako da moj osobni dojam ne može biti relevantan i dati ti pravi odgovor. Ali ono što ti mogu odgovoriti jest kako ja doživljavam studente. Iskreno vjerujem u te mlade ljude, moj je osobni cilj, osim prenošenja tehničkog znanja, motivirati ih i indirektno im prenijeti im neke soft skillove koje ne dobivaju službeno na fakultetu, a od iznimne su važnosti za njihovo daljnje uspješno funkcioniranje u privredi.
Mislim, naš je fakultet na glasu kao težak, ali samo zahtjeva ekstremnu upornost. Ta upornost bude iscrpljujuća, bila sam u njihovoj koži. Zato je moj cilj ponovno im unijeti optimizam u život, povećati im samopouzdanje koje im je u međuvremenu ubijeno. Naglasiti im da vrijede, da su izuzetno bitni za našu zajednicu i da su upravo oni budućnost. E, a što se glazbenog tiče, tu nema neke sreće. Ima nekoliko jedinki koje vole glazbu i imaju dobar ukus, ali većinom su im neke tehničke stvari puno draže, pa šta svira – neka svira. Tambure i klape. Imamo klapu na faksu. Mislim, super! Ali, ja zaista ne volim klape i tambure… 🙂
#majakreira je zapravo Glazba.hr
Trenutni aktualnost je pokretanje glazbenog portala Glazba.hr kojem si kreativna direktorica. Od tvog glazbenog portala Sound Report aktivacija na Glazba.hr znači dvostruki slalom ili prvo čedo stavljaš na pauzu?
Trostruki slalom. Na Sound Reportu, gdje sam do sada bila glavna urednica, više ću djelovati kao autorica. Jer, Glazba.hr je fokusirana na stvaralaštvo domaćih autora, odnosno onih koji djeluju na području Republike Hrvatske. I ima veće načelo ekskluzivnosti, probraniji je sadržaj. Volim pratiti inozemnu scenu, volim ponekad pisati o svakakvim fenomenima na regionalnoj sceni koji su vezani za glazbene forme lošije kvalitete, ali imaju veliku publiku. Imam već etablirane rubrike na Sound Reportu koje su dobile na velikom značaju u proteklih nekoliko godina. #majaotkriva ostaje na Sound Reportu, kao i “Opaki klasičari”.
#majakreira je zapravo Glazba.hr gdje ću više definirati sadržaj i strateški usmjeravati razvoj portala sukladno trendovima, što je posao zapravo veoma povezan s područjem moje dr.sc. titule, odnosno industrijskog inženjerstva. Naravno, autor sam i na Glazba.hr, opet u nešto drugačijoj sadržajnoj formi nego na Sound Reportu. Mislim da tamo neću baš smjeti psovati više u tekstovima, a po tome sam poznata. Imamo i lektora sad. 🙂
Šalu na stranu, ali tu je još i #majareagira na Instagramu, što je potpuno treća struja i gdje sam okupila neku treću publiku, klince koji se ne miču s društvenih mreža i za njih sam, nakon 15 godina glazbenog novinarstva “ona #majareagira Maja s Instagrama” i to je super. Stvar funkcionira. Nema stanke. Nema labavo.
Uz podršku Hrvatskog društva skladatelja, sada smo u mogućnosti stvarati kvalitetan i raznolik sadržaj koji će biti kontinuiran i od neizmjernog značaja za domaću scenu. Odgajat ćemo publiku, pratiti globalne trendove i djelovati lokalno
Informativan i profesionalno-kritički novinarski alat
Glazba.hr versus Muzika.hr i Ravno do dna i slične specijalizirane pop kulturne siteove ili one koji si utvaraju ili bar pokušavaju se potpuno baviti istom. Koje je ideja trajanja i razvoja projekta, osim što u proslovu piše biti središnje mjesto za glazbu u Hrvatskoj? Je li ideja biti promotivni, informativni ili profesionalno-kritički novinarski alat za sve segmente glazbene scene?
Ideja trajanja je dugoročna, a razvoja je kontinuirana. Ideja je biti informativan i profesionalno-kritički novinarski alat, a promotivan samo u smjeru marketinga koji je indirektno vezan za ciljanu publiku, odnosno nevezan direktno za glazbeno stvaralaštvo određenih izvođača. To je platforma koja okuplja novinare s dugogodišnjim iskustvom u ovom području i svaki od njih pomno je biran kako bi objektivnost bila na razini, a pritom se istodobno uzima u obzir i naš smisao postojanja što je informiranje i postavljanje trendova na glazbenoj sceni.
Tradicija glazbenih portala u Hrvatskoj je velika i za ovako malo područje gotovo impresivna. Svaki portal ima svoje specifičnosti i uski krug publike, a niti jedan dovoljno resursa do sada da svoje kvalitetne namjere ostvari. Uz podršku Hrvatskog društva skladatelja, sada smo u mogućnosti stvarati kvalitetan i raznolik sadržaj koji će biti kontinuiran i od neizmjernog značaja za domaću scenu. Odgajat ćemo publiku, pratiti globalne trendove i djelovati lokalno.
S obzirom na to da je Glazba.hr institucionalni projekt iza kojeg stoji HDS i Unison kao Hrvatski glazbeni savez – je li urednička ideja pratiti Polet, Nomad, Heroina Nova i slične projekte koji su inzistirali na kakvim takvim profesionalnim i polemičkim stavovima ili se fingira CMC ulogu promocije određenih sfera izvođača s raznih rubova scene – od najpopularnijih do najmarginalnijih?
Definitivno smo na strani profesionalnih i polemičkih stavova te je upravo tu naša vrijednost. Fokusirani smo na isticanje i promociju kvalitetnog glazbenog sadržaja i popratnih projekata, istodobno na postavljanje pitanja, odnosno na isticanje određene problematike koja se također javlja na našoj sceni. Objektivno. Urednički posao je ovdje izuzetno bitan i pomno se biraju teme koje su istodobno zanimljive širokoj publici, ali imaju i velikog smisla za razvoj scene i odgoj publike.
Na glazbeno-novinarskoj sceni danas imamo u većini slučaja dvije suprotnosti u smislu poriva novinara zbog kojeg pristupa nekom tekstu
Hoće li se smjeti napisati recenzija ispod 4 ili 5 zvjezdica ili koji će već biti sistem odlučivanja?
Nažalost nismo se odlučili za kvantitativno ocjenjivanje pri recenziranju glazbenog sadržaja, tako da zvjezdica neće biti, a za svakog glazbenika ili djelo vrijede ista pravila. Recenzije i kritike bit će sastavni dio portala Glazba.hr i to je definirano na samim počecima. Iz iskustva znam da danas glazbenici zapravo vape za kvalitetnom kritikom i iskrenošću. Na glazbeno-novinarskoj sceni danas imamo u većini slučaja dvije suprotnosti u smislu poriva novinara zbog kojeg pristupa nekom tekstu. To se odražava na način njihova djelovanja, ali i općenito se odrazilo na reputaciju glazbenog novinarstva danas u Hrvatskoj koje se smatra često amaterskim i neprofesionalnim.
Prvi je kada hvali sve da se njega hvali jer ima fanovsku potrebu postati kvazi prijatelj s glazbenicima, a druga je kada hejta i zgraža se nad svim što je mimo njemu subjektivno dobrog žanra pritom iskaljujući neke svoje privatne komplekse i frustracije. U oba navedena slučaja ego je velik, a smisla nema. Glazbenici vape za kvalitetnom i iskrenom recenzijom svog rada, za konstruktivnom kritikom, kako bi uvidjeli mjesta za vlastito unapređenje, jer danas je to postalo rijetkost, a od velike je važnosti za kompletnu scenu.
Na portalu smo zato okupili ljude koji ne pripadaju u niti jednu od dvije navedene kategorije, nego one treće, koji objektivno i profesionalno pristupaju svakom djelu na nekoliko razina prema kojima ocjenjuju kvalitetu djela. Na jednak način za sve. I to cijene i glazbenici i publika.
Nikad nemoj biti prijatelj s glazbenicima
Hipotetski. Tvoja situacija – prijateljica si, primjerice, s Irenom Žilić, ah kako slučajno nju spominjemo :-), ali Žilićka nakon dva tri remek djela snimi nešto teško slušljivo ili odluči napraviti duet sa Žakom jer eto… A ti moraš pisati recenziju i biti iskrena po pitanju ocjenjivanja tog djela. Preslušaš nekoliko puta i po nekom objektivno subjektivnom sukusu argumenata ispadne da ti se to jako ne sviđa to što čuješ. Pišeš li o tome po savjesti i riskiraš prijateljstvo i durenje ili ne pišeš? Ili pišeš ali pristojno i superlativno. 🙂
Jedan mi je naš legendarni glazbeni novinar jednom rekao: “Majo, nikad nemoj biti prijatelj s muzičarima. Ne valja to.” Tada mi njegove riječi nisu baš bile jasne, ali s godinama mi je itekako postalo jasno. Znaš, malo je iskrenosti na našoj sceni, a ja sam se nekako etablirala kao osoba kojoj ljudi vjeruju i čiju riječ cijene, jer nemam apsolutno nikakve loše namjere, nego želim da sve bude bolje da svima bude bolje. Nemam komplekse koje iskaljujem pišući kritiku. I to se osjeti.
Često mi glazbenici “prijatelji” (premda kad sad razmislim, ne mogu se sjetiti niti jednog glazbenika s kojim sam baš privatno prijatelj) i traže da im napišem iskreno. I napišem. Ja nemam problem s tim, a oni to cijene. Ali da, lagala bih kad bi rekla da je jednostavno nekom koga poznaješ osobno i simpatičan ti je uputiti kritiku. Ali jesam, ne jednom, nego često. Nemam milosti. 🙂
Glazbeno je novinarstvo pojavom interneta znatno devalviralo i srozano je u mnogim kategorijama od trena u kojem se mnogi priučeni i jedva pismeni a kamoli glazbeno i pop kulturno obrazovani kadrovi guraju preko raznih rodijačkih i klanskih segmenata pa dobivaju poslove po medijima zbog rodbinskih veza, poznanstava i sličnih usluga. Ti si daleko od tog oblika klanskih struktura i neovisna po tom pitanju, no okruženje nerijetko zna biti drugačije. Kako se iz tvoje vizure diže dignitet glazbi s potpisom na tuzemnoj medijskoj sceni? Mimo onih pokušaja filtriranja kadrova kroz tečajeva pisanja tzv. škole glazbenog novinarstva…
Pa moguće da je tako u mainstream medijima, budući da osobno ne znam za niti jedan takav slučaj na glazbenim portalima. Jasno je da je deficit glazbene tematike u mainstream medijima, koja nije izravan showbizz, tako da mislim da to ne utječe na glazbeno novinarstvo, vjerojatno su neke druge sfere u pitanju. Jedino što se na glazbenim portalima događa jest da neiskusni i neprofesionalni ljudi pišu izvještaje s koncerata zbog free upada jer su frendovi urednika, no, opet je sve pitanje konzistentnosti, kvalitete i onda finalnog utjecaja koji publika prepozna. Jer, nekvaliteta i neiskustvo je izuzetno primjetno i “glazbeno novinarstvo” reda radi je zapravo nevažno i nepotrebno.
To je kao da svatko piše svoj blog. A ako si neki glazbeni portal to dopusti, sam si srozava kvalitetu i reputaciju. Da, oduvijek sam bila neovisna i ponosna sam na to. Ja sam ipak curka iz Koprivnice koja je došla u Zagreb graditi svoj put bez ikakvih poznanstava i veza, sve sam izgradila vlastitim radom i upornošću. Najbolji profesionalci u industriji su to prepoznali i dobivala sam upravo njihovu podršku. Puno se puta dogodilo da neke naume nisam uspjela ostvariti zbog zatvorenosti određenih medijskih krugova, no vremenom sam se prestala obazirati na to jer pronalazim alternativne puteve do cilja.
Zapravo, moj je cilj promocija kvalitetne glazbe, odgajanje publike, utjecaj na razvitak scene, postavljanje novih trendova i javno kritičko preispitivanje svih nefunkcionalnih ili upitnih događanja na sceni i u industriji. Jednako ti je, recimo, kada plasiraš neku lošu pjesmu ili bend i forsiraš ga na sve strane. Uzalud sav PR kada iza toga ne stoji kvaliteta i iskrenost, što publika odmah prepozna. Tako je u glazbenom novinarstvu. Ne možeš dobiti relevantnost i čitanost danas ako nisi iskren i ako si nepromišljeno dio bilo čijeg klana. To je odmah jasno. Sigurna sam da je zbog toga moj put bio teži i dulji, ali, eto, mislim da sam uspjela u svojim naumima bez obzira na sve.
Suvremena klasika je poprilično specifičan žanr
Ima li rod i spol važnu ulogu pri selekcioniranju uloga glazbenog aktivizma – u smislu uvijek je bio nedostatak glazbenih kritičarki na sceni, to je oduvijek bilo kao većinsko mužjačko zanimanje, čast iznimkama tipa Tamare Visković iz negdašnjih vremena.
Mislim da generalno nema, nego jednostavno se dogodilo razdoblje u kojem sam postala jedina žena glazbena kritičarka. Iz moje perspektive je to više slučajnost nego namjera. Ali, i to će se uskoro promijeniti, na portalu Glazba.hr imamo nekoliko kritičarki koje polako i sigurno formiramo i etabliramo. Usmjeravamo ih i jako mi je drago vidjeti njihov entuzijazam, kvalitetu i motivaciju što već sada publika počinje prepoznavati, a uskoro će i više.
Aktivna si pratiteljica klasike, jedna od rijetkih. Kakvo je stanje na kontemporarnoj glazbenoj sceni u smislu autorskih kadrova tipa kakva je bila Bianca Ban ili slični autori? Jer se u nekim javnom prostoru klasika isključivo doživljava kroz reciklaže i izvedbe vječnih klasičara, da ne ponavljamo nizove prezimena i cikluse njihovih reinterpretacija…
Na toj se sceni jako puno toga događa. To je vrlo dinamično područje i imamo mnogobrojne fantastične i uspješne mlade autore o kojima javnost zapravo jako malo zna. Što će se promijeniti s dolaskom Glazba.hr portala. Suvremena klasika je poprilično specifičan žanr, i meni osobno često teško probavljiv, ali priče iza tih ljudi su apsolutno genijalne. Njihov koncept djela, vizija, razina kreativnosti, priča koja stoji u skladateljskom potpisu jednostavno me natjeraju da istražim nešto više o njima. Sara Glojnarić, Tomislav Oliver, Davor Branimir Vincze, Marko Slaviček samo su dio ekipe koja radi fantastičan posao i pomiču granice žanra.
Što se tiče reciklaže vječitih klasičara, znaš što, nama ovdje nedostaje više tradicionalnih “opakih klasičara” kako ih popularno nazivam u istoimenoj rubrici na Sound Reportu. Nedostaje nam neka rock zvijezda klasike (ne crossover), po uzoru na svjetske (Yuja Wang, Andreas Ottensamer, Nemanja Radulović, Ksenija Sidorova, Kian Soltani, Sheku Kanneh Mason i sl.), ali opet, to je priča za sebe, nije do glazbenika od kojih su neki zaista ovdje na svjetskoj razini kvalitete tehnike i izvedbe, nego do strategije popratne industrije. Ali, vidiš, i to je dio mog djelovanja kao glazbenog novinara, pa i to pokušavam promijeniti. Nije reciklaža loša, naprotiv, pitanje je koliko je kvalitetan taj postupak reciklaže i koje su potencijali tako izrađenog proizvoda. Cirkularna ekonomija ftw.
Nemam glazbenih ambicija, a tijekom odrastanja, koliko god sam zapravo voljela pjevanje, nisam dobila priliku biti u nekom bendu. Jednostavno su se stvari tako poklopile
Dogodio se fenomen digitalnih izvođača
Koliko je korona poharala, a koliko je relativno pomogla filtiriranju scene od onih koji su došli baviti se hobijem?
Pomogla je ojačati digitalnu scenu. Iznjedrila je niz fantastičnih imena, zanimljivih priča, i velikih hitova koji su postali viralni. Mislim da se filtracija nije dogodila jer je digitalna komponenta bila prisutna, a da se netko važan prestao baviti glazbom zbog korone – nisam čula. Možda je u međuvremenu našao neki drugi posao, ali sigurna sam da će oni koji vole to što rade nastaviti se baviti glazbom. Dogodio se fenomen digitalnih izvođača čiji se nastupi uživo s velikim nestrpljenjem iščekuju, a to ti je ekipa s milijunskim pregledima npr. Zoi, Elon i sl. koji zapravo nisu imali vremena za neki zdravi i lagani koncertni napredak, nego odmah stanu pred publiku od tisuću i više ljudi.
Onda se tu dogodio fenomen playbacka, neznanja ponašanja na pozornici ili očito neznanje pjevačke tehnike. Ali popularnost je velika i hitovi su fantastični. To je jedino što je korona donijela, zapravo je akcelerirala nečije karijere, a nečije je samo privremeno zaustavila. Mislim da su ljudi iz popratne industrije bili više pogođeni od samih glazbenika.
Osim javnog medijskog segmenta – koji su tebi domaći, a koji inozemni izvođači najdraži, nevezano za stilove glazbe?
Od domaćih to su Brkovi, z++, Grše, Silente, Buč Kesidi i 30zona su mi ultimativni favoriti. Onako, subjektivno. Od stranih tu su klasici kao Nightwish, Apocalyptica, Dimmu Borgir, no u zadnje vrijeme baš intenzivno slušam Maneskin. Od klasičnih strani Anna Netrebko, Andreas Ottensamer, Joyce DiDonato, Nemanja Radulović, Khatia Buniatishvili i neprežaljeni Dmitri Hvorostorskij. Od domaćih klasičara isključivo Martina Filjak. Skladatelji Rahmanjinov i Verdi.
Sviraš li ti neki instrument i jesi li ikad imala potrebe i sama se izražavati kreativno na bilo koji glazbeni način, osim pisanja o glazbi? Je li te ikad povuklo zapjevati ili zasvirati – solo ili u bendu?
Nakon faksa sam imala ideju upisati Muzičku akademiju u Zagrebu, solo pjevanje, ali nekako više za svoju dušu kao hobi, jer obožavam ovu vrstu izražavanja. I brijala sam, ako završiš najteži faks s najvećom pohvalom, valjda možeš upisati Muzičku, makar nemaš ni dana formalnog obrazovanja. Shvatila sam da ipak ne mogu, pa sam odustala od toga. Mislim, mogu, ali bila sam previše lijena učiti sve ispočetka, premda navodno imam glaščinu od tri oktave i potencijal da raspalim Wagnera. Nemam glazbenih ambicija, a tijekom odrastanja, koliko god sam zapravo voljela pjevanje, nisam dobila priliku biti u nekom bendu. Jednostavno su se stvari tako poklopile.
Fotografije: Matej Grgić i privatni album