Jon Spencer Blues Explosion se vraćaju. Samo sad se ne zovu više Blues Explosion već samo Jon Spencer. Odbacio je i onu Hitmakers nepotrebnicu uz ime. Povremeno se suzvuci Heavy Trasha začuju samo pečatirajući dijapazon njegove ludosti, no korijen i baza je ono što je i kako je zavodio prije 30 godina nudeći razbijanje formi rockabillyja, bluesa, punka i funka istovremeno, u vrijeme remek djela ‘Orange’, sjajnog sljednika ‘Now I Gotta Worry’ i obećavajućeg prednika ‘Extra Width’.
Provodeći podosta vremena u Beogradu, dodajući i pridružujući dvoje djece (Kendall Wind i Macky Spider Bowman) na ritam sekciji, Spencer je zadržao dozu ludila dostojne reputacije underground Elvisa čije izvikavanje gomile besmislica u ulozi rawk n roll MC-a nikad nije zvučalo ovoliko cool još od najboljih vremena JSBX vremena.
Osam novih pjesama u manje od 20 minuta obećaje i isporučuje ritmičnu rock and roll furiju u kojoj dotični punk blueser susreće posthumne Crampse na ‘Wrong’, ‘Get Away’, ‘Come Along’, ‘Out Of Place’, ‘Coulda Been’, ‘Fancy Pants’, ‘Gutar Champ’ i ‘Disconnected’ apsolutni su favorit u izboru albuma godine ako se komunicira rock and roll u istoj ravnini s Jack Whiteovim sjajnim nonameom.
Spencer je master ceremonije, viče rock and rollu, mumlja, uzvikuje, chanta, svira groovy, lovi riffove, poštuje ritmike, ali iznad svega ne gubi onu seksualnu notu zavodljive energije kojom je pomeo konkurenciju kao i tada. Na sličan način kako su The Jesus Lizard dekapitirali sve potencijalne konkurencije za hard rock album godine tako se Spencer samo prislonio Jacku Whiteu ako je do suzvuka garaže. Kako trajanje i bog (rock) zapomaže, kratko, slatko i efektno. Nema dalje.