Ponedjeljak, 23 rujna, 2024

Kritika albuma by Anđelo Jurkas: Nick Cave & The Bad Seeds – Wild God

Ovo je album godine i jedan od albuma njegove karijere. Bespogovorno vaš. Kakav će to biti klimaks i otpust bola 15.listopada u Areni Zagreb

Za reći je i podebljati pjesme velike snage, pjesme još većeg bola i najveće ljepote koje možete zamisliti. Noćas je premijerno 30. kolovoza AD 2024 pušten novi album “Wild God” Nicka Cavea & The Bad Seedsa. I premda ste daleko od nekritičkog die hard fana i baze koja će svaki njegov trag proglašavati momentima za uzdisanje, ali kakvo je Nick ponudio dramsko zastrašujuće i veličanstveno djelo. Kakve balade. Kakav soundtrack mirenja s boli. Svaki ali svaki panegirik više je nego opravdan.



Nije ovo jednostavno. Nije najlakše na svijetu. Utonuti u svoju bol, utopiti se, ne biste li izvukli ljepotu. Ne bilo kakvu ljepotu. Ljepotu nalaženja razloga za život u trenucima kad nakon rođenja shvaćate kako ta čestice nečega ničega zapravo vrlo rijetko prerijetko ima bar zericu smisla. I natruhe vrijednog truda.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Nick Cave (@nickcaveofficial)

Caveov forte je bol. Biblijskim metaforama opslužena bol čije grane lomi u pjesmama onako kako je njega lomilo u životu. Krenuvši od narkomanskih perioda, ljubavnih lomova do smrti sinova.

A narativ „Wild Goda“ je trud za smislom i nalaženjem izvora muza za pisanjem glazbenih idiosinkratičnih remek djela prema kojima se odnosite s pozicije ili nekritičnih die hard fanova ili s pozicije ljubitelja lijepog u pop kulturi. Koji svaki put ostanu zapanjeni količinom sadržaja koji Nick Cave nudi na plati.

Wild God je red veličine Let Love In. Nježniji Let Love In.

Onaj koji grli, pruža ruke u zaštitu, prikuplja prosute i razbijene komadiće ljudi, sastavljući ih iznova dajući im tonove nade. Kakve takve ali nade. Također je korijenski gospel album. Božanstveno duhovno djelo koje objašnjava jedini ispravni koncept religije. Vjerovati i nadati se u ljubav. I pokušati činiti dobro ma koliko skupljali grijehove i otpuštali ih putem. I možda najbliže sakralnom što ćete doživjeti u 21. stoljeću. Monumentalno remek djelo i sigurno među top 3-5 Cavevih albuma karijere. Žmarci i suze i malenost ispred pjesama koje su svaka za sebe igrani film, višeslojna lirska i poetska drametina s toliko jednostavnim refrenima i razumljivim crescendima. Kolekcija pjesama bez jedne jedine krive note i tona. Svaki zvuk je kao komadić mozaika skupljanja bola kojem dajete za otpust i suočavanje umjesto saginjanja glave i pristajanja na poraz. Zvukovi grešnika grešnima.

Od uvodnih taktova “Song Of The Lake”, preko izvanrednih singlova “Frogs”, “Long Dark Night”, naslovne, neprepričljive propovijedi “Joy”, dramatične elegije “Final Rescue Attempt”, novogospelske “Conversion”, eklektične “Cinammon Horses”, drugačije ljubavne “O Wow O Wow (How Wonderful She Is)” sve do zaključne minijature “As The Water Covers The Sea”, ne postoji ništa bliže ni intimnije što ste čuli dugo dugo vremena.

Nick Cave pjeva i svira tiho u baladnom raspoloženju, ali svaka pjesma vrišti glasnije od svih punkova i bluesova i rockova koje ste mogli čuti posljednjih puno puno godina. Njegova sjeta je sveta. Doslovno. A ovo je soundtrack života, ako ste ikad zatražili od glazbe konzumiranje bola i podjelu momenta kad pjesme dobijaju tijela i oblik osoba koje se ljubili i izgubili – ovo je to djelo. Ima taj sakralno pobožni element vjere ne nužno u biće koliko osjećaj. Ljubavi. Bola. Tuge. Straha. Ali i odluke da se osjećaš puno životnije kad se suočiš sa svim tim. Rijetki su preostali. On. Radiohead. Boss. Treba ih slaviti za života. A pamtiti i osjećati kad prođe.

I svaka je pjesma red veličine “Into My Arms”, “Ship Song”, “Love Letter”, “Nobody’s Baby Now” i sličnih klasika. Koliko taj lik lijepo, pažljivo, upućeno, znalački i jednostavno barata pop formom. S koliko pažnje i jednostavnosti pristupa slojevitim, melodioznim aranžmanima. Kako biblijskim motivima daje vrlo zemaljske i kristalno jasne metafore. I opet, ne ideš mu iz pozicije die hard fana. Samo slušatelja neobranjivo sitnog pred tolikom vještinom očuvanja digniteta dozlaboga predvidljive i dosadne pop forme iz koje izvlači ovakve male dragulje i vječnosti. Nešto najbliže Urbanu u nas, uzeti ovo uslovno, dežurni cinici, ali cinizam je obrambeno oružje koje hrabri autori ostavljaju u prostorima sazrijevanja.

Ovo je album godine i jedan od albuma njegove karijere. Bespogovorno vaš.

Kakav će to biti klimaks i otpust bola 15.listopada u Areni Zagreb.

Ocjena: 10/10

Naslovna fotografija: screenshot youtube

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime