Prvijenac iz 1970. ‘John Lennon/Plastic Ono Band’ u pravilu se smatra najboljim – a za potpisnika ovih redaka apsolutno genijalnim – Lennonovim samostalnim albumom. Još jednim od onih velikih albuma kojima vrijeme nije naškodilo.
No ono nije naškodilo ni njegovu nasljedniku ‘Imagine’ objavljenom 9. rujna 1971. koji je, za razliku od ‘nabrijanog’ prvijenca imao više uglancan zvuk no gotovo istu ispovjednu i emocionalnu notu s temama koje su također bile odraz iskustva terapije kod Arthura Janova, govorile o ljubavi te mirovnom odnosno antiratnom aktivizmu.
O ljubavi te mirovnom odnosno antiratnom aktivizmu…
Potonji je bio pod jakim utjecajem ideja ljevičarskog aktiviste, novinara i intelektualca Tariqa Alija koji je početkom 1971. intervjuirao Lennona i prenio mu svoje političke ideje. Rezultat je bila ‘Power To The People’, svojevrsni Lennonov odgovor na Alijeve revolucionarne radikalne stavove ali i uključivanje u niz protestnih marševa poput onoga koji se protivio zabrani magazina ‘Oz’.
‘Imagine’ je sniman sredinom 1971. u Londonu (u Ascot i Abbey Road studijima) i New Yorku (Record Plant) uz pomoć prijatelja i starih suradnika Georgea Harrisona, basiste Klausa Voormana, klavijaturiste Nickyja Hopkinsa, saksofoniste Kinga Curtisa te bubnjara Jima Keltnera i Alana Whitea. Za ko-producenta uz Johna (i Yoko) je ponovo odabran Phil Spector.
Album je otvorila naslovna ‘Imagine’ – skladba koja je ostala najpoznatijim Lennonovim brojem samostalne karijere. Klavirska balada nabijena emocijama možda se od silne uporabe tijekom minulih godina pretvorila u ‘javnu glazbenu površinu’ no Lennon je u laganicu s utopijskim tekstom koji poziva na odbacivanje svih vjerskih, državnih, nacionalnih, ideoloških ili rasnih podjela utkao mnoge (mirotvorne i humanističke) ideje o kojima je već pjevao u prethodnim skladbama.
Nastavak ‘polemike’ i uzajamnih vrijeđanja Johna i McCartneya
‘Cripple Inside’ je nastavak ‘polemike’ i uzajamnih vrijeđanja Johna i McCartneya no u osnovi countryjem odnosno folkom ozračena akustičarska skladba (jedino je Lennon svirao električnu gitaru dok je George svirao dobro) koja preteče ima u brojevima s ‘bijelog’ albuma poput (zanimljivo je Paulove autorske) ‘Honey Pie’. ‘Jealos Guy’ – koja je doživjela na stotine kasnijih izvedbi pa i veliki hit za Roxy Music 1981. korijene ima za boravka Beatlesa u Indiji kod Maharishija Yogija ,no kasnije je dobila novi ispovjedni tekst koji govori o greškama koje je učinio kao suprug i otac. Laganica (s Nickom Hopkinsom za klavirom) podržana gudačima The Flux Fidlersa (kasnije snimljenim u newyorškom studiju) obdarena je emocionalnim vokalom te vibrafonom, harmonijem i akustičnim gitarama koje zajedno tkaju melankoličnu ovojnicu skladbe.
‘It’s So Hard’ (s Curtisovim saksofonom) te antiratna ‘I Don’t Want To Be A Soldier’ ‘grublje’ su od balada albuma. Prva je odsvirana kao lijeni rhythma and blues boogie s upečatljivom Johnovom gitarom ali i pomalo neobičnim gudačima a potonja kao mantrička tema s ponavljajućim riffom uz klasični ‘wall of sound’ Phila Spectora s korištenjem obilja različitih glazbala od akustičnih, električnih, slide gitara (Georgea Harrisona)do saksofona, gudača, vibrafona, udaraljki…
Protestne teme i oštri komentari na račun licemjernih političara i šovinista
Drugu stranu albuma otvara možda i pomalo zanemaren biser ‘Gimme Some Truth’. Jedna je to od Johnovih protestnih tema i oštrih komentara na račun licemjernih političara i šovinista realizirana kao rocker srednjeg tempa s odličnom slide gitarom Georgea Harrisona. Njegov tako ‘beatlesovski’ nenametljiv gitarski rukopis još je očitiji u nježnoj ljubavnoj ‘Oh, My Love’ koja je bliski srodnik ‘Julie’ s ‘bijelog albuma’ ali i rješenja koja su se našla i u vrijeme snimanja ‘Sgt Peppera’. ‘How Do You Sleep?’ je Lennonov odgovor na McCartneyevu skladbu ‘Too Many People’ s njegova drugog albuma ‘Ram’ koju je (mada ga Paul nigdje izravno ne spominje) držao uvredljivom. Bio je to vrhunac sukoba slavnog dvojca Beatlesa, a ulje na vatru je dolio i plaćeni oglas Paula i Linde McCartney u ruhu klauna kao očita aluzija na Johna i Yoko.
Bio je to pak svojevrsni odgovor na Johnov intervju magazinu ‘Rolling Stone’ s nizom optužbi na račun Paula. Bilo kako bilo ‘How Do You Sleep’ je nedvosmisleno govorio o Paulu uz zlobne opaske o njegovom radu u Beatlesima. Recimo tvrdnja da je jedino vrijedno pažnje bila ‘Yesterday’, da ga je ‘Sgt Pepper’ iznenadio a tračevi o mrtvom Paulu koji su pratili izdavanje tog albuma bili točni… I na ‘How Do You Sleep?’ je slide gitaru odsvirao George, a skladba pak (kao očita aluzija na ‘Sgt.Pepper’) bila otvorena ambijentalnom bukom. Bez obzira na tekst, riječ je o jednom od najboljih brojeva albuma s odličnim gudačima, Hopkinsovim Wurlitzer električnim klavirom te lijenom snenom bluesom ozračenom atmosferom.
Album su zaključili ‘How?’ koja naglašava tipične Spectorove produkcijske zahvate te posveta Yoko u ‘Oh Yoko!’; razigranoj folkom okađenoj temi s Johnom koji je odsvirao i usnu harmoniku u dylanovskom stilu te Hopkinsovim klavirom podržanim akustičnim gitarama.
‘Imagine’ je uz prvijenac najbolji samostalni Lennonov album koji, eto, svojim porukama i danas ima jednako smisla kao i prije pedeset godina.