Nedjelja, 3 ožujka, 2024

PARANGALL | Paul McCartney, “McCartney III” – I treća je za Paula sreća

Novi studijski album Paulov je svojevrsni "recept" kako izgurati i ostati normalan u tom "novom nenormalnom". Uz pogled prema prošlosti i budućnosti



PAUL MCCARTNEY
“McCartney III”
Capitol
*****

Prije okruglih pedeset godina Paul McCartney je, kao prvi Beatle koji se oglasio samostalnim izdanjem, sve iznenadio neočekivanim “do it yourself” lo-fi projektom da bi na isteku 2020. ponovo bljesnuo novim albumom – Sjajnim “McCartney III” koji stoji uz bok njegovim najboljim albumima, ali i skladbama nastalim u onih deset čudesnih godina Beatlesa.

Naslovnica albuma

Da se pridružio gerijatrijskom kružoku rock izvođača i autora poput Boba Dylana ili Willieja Nelsona koji u poznim godinama rade albume dostojne najboljih iz mladenačkih dana, Macca je pokazao i prethodnim albumom. Ili, ako ćete preciznije, impresivnom niskom izvrsnih albuma: “New” (2013.), “Egypt Station” (2018.) te “McCartney III”.

Ako je “McCartney” iz 1970. bio u pravom smislu riječi solo album nastao u kućnim uvjetima nakon razlaza Beatlesa, “McCartney II” iz 1980. došao uoči razlaza Wingsa (čemu je, uzgred rečeno, kumovala i Paulova odluka da zbog ubojstva Johna Lennona bend ne krene na dogovorenu turneju) i treći solo album zacijelo je iznuđen posebnim uvjetima. Točnije, pandemijom, nemogućnošću svirki u živo (u kojima Macca očito i dalje uživa baš kao i u skladanju novih brojeva) te “izolacijom” u studiju. No on ni u kom slučaju nije album lamentacije i dešperacije već Paulov svojevrsni “recept” kako izgurati i ostati normalan u tom “novom nenormalnom”. Uz pogled prema prošlosti i budućnosti.

Uvodna “Long Tailed Winter” sa svojom gitarom a la Byrds mogla bi biti kopča prema “Rubber Soulu”, lo-fi prvijencu ili pak onom tipu americane kojoj je McCartney uvijek bio sklon, no sad okađene psihodeličnim mantričkim ritmom, diskretnom pozadinskom zvukovnicom koja vuče i na rješenja sa “Sgt Peppera” te “raubanim” vokalom u funkciji dodatnog instrumenta.

“Find My Way” nije mogla biti drugačija uz progresiju akorda koja je mogla biti i štogod iz pera Jeffa Lynnea. Dakako uz mccartneyevsku melodiju te udvojene gitarske fraze i natruhe rješenja koja su obilježila zgoditke iz godina Wingsa. Pri kraju se pak u instrumentalnoj dionici tema pretvara u čudesan amalgam surfa, countryja, rocka s upečatljivim “rujućim” basom.

“Pretty Boys” je akustičarska tema uz koju sjajno liježe opori vokal lišen negdašnjih visina i svježine, no dosežući onu razinu emocionalnosti koju je postigao Johnny Cash na serijalu “American recordings”. Macca ne bi bio ono što jeste da nije skladbi – koja postupno dobiva bendovsku instrumentalnu pratnju – dao sjajnu melodiju i snenu atmosferu. “Women And Wifes” – kao rasna klavirska balada – još više baca na Cashove posljednje snimke, no “Lavatory Lil” (kao i “Sliding”) je povratak na beatlesovske rock and roll teme i ritam koji je, uz odličnu repetitivnu gitarsku frazu, nekoć iznjedrio “Back In The USSR” pa i “Helter Skelter”.

“Deep Deep Feeling” s bubnjarskim uvodom, klavirom, atmosferom gospela te ponovo izrazito diskretnom pozadinskom zvukovnicom na tragu “Sgt Peppera” kao začinom, jedan je od najboljih brojeva albuma. I recentnijeg Maccinog autorskog rada. I ova “epska” osmominutna skladba (koja dakle traje dulje od gotovo tri prosječna broja albuma) nudi neočekivane bisere: sjajan gitarski bluesom okađen solo na tragu Claptona ili Petera Greena te završni dio broja koji dobiva ekstenziju s akustičnom gitarom i klavirom. “The Kiss Of Venus” klasičan je Paulov akustičarski broj okađen istovremeno i melankolijom i vedrinom uz neke stare beatlesovske recepte koji se itekako ćute u “Seize The Day” koja je izvrsna kombinacija rješenja iz “Lady Madonne” i zarazne osunčane melodije koja razvlači usta u osmijeh.

“Deep Down” je novi zgoditak sa sintetskim puhačima (kao posveta Macci omiljenom soulu) i lijenim funk grooveom; tema koju nije teško zamisliti u bogatom aranžmanu i raskošnoj produkciji koja bi povukla i prema Princeu. Zaključna “Winter Bird & When Winter Comes” je pak najbliži rođak “Blackbirdu” sa “duplog bijelog” – dakle, sjajna akustičarska balada i odličan završetak albuma.

“McCartney III” je stigao nakon polovine prosinca kad je većina glasačkih lista za najbolje albume godine bila zaključena, pa i – naravno – ona moja. No, bez obzira na datum objavljivanja riječ je o jednom od top 10 albuma lanjske produkcije!

Naslovna fotografija: Službena fotografija: Mary McCartney; Capitol / Universal Records

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime