Na današnji dan 13. svibnja 1950. u Saginawu u državi Michigan rođen je Stevland Hardaway Judkins iliti Stevie Wonder. Nije bio (i ostao) samo jedna od najvećih zvijezda soula već i jedan od perjanika diskografske kuće Motown tijekom njenih zlatnih godina – u šezdesetima i sedamdesetima.
Vrag će ga znati bi li bez Motowna tako rano Stevie Wonder postao zvijezda, no njegovoj promociji svakako je pomogla tadašnja (pionirska) diskografska politika izdavača iz Detroita. Naime, kako je to u pratećoj knjižici četverotomne (ultimativne) zbirke Motownovih uspješnica “Hitsville USA” napisao Elvis Mitchell, “Motown je bio podjednako plod pop kulturne asimilacije i ulaska u mainstream na zamahu rhythm and bluesa i gospela kao što su čuveni hollywoodski filmski studiji bili plod čelične volje svojih židovskih utemeljitelja(…) I kao što je nemoguće zamisliti MGM filmska studija bez učinka D.W. Griffitha tako se ni funk imperij Georgea Clintona niti uzlet Philadelphia International Records ne bi dogodio bez preteče – Berryja Gordyja i Motowna”.
Probio se već kao jedanaestogodišnjak
Wonder se savršeno uklašao u Gordyjevu strategiju. Već kao trinaestogodišnjak je bio zvijezda i virtuozni svirač usne harmonike. Uostalom pod imenom Little Stevie Wonder sa singlom “Fingertips (Part 2)” još je 1963. imao No. 1 hit. “Wonder je jedan od najeklektičnijih genija popularne glazbe koji je posvojio sve od popa Tin Pan Alleya i funka, do reggaea i salse. Sposoban je snimiti saharinsku baladu koja se čita poput razglednice a odmah potom oporu kritiku američkog rasno podijeljenog društva”, zapisao je Peter Shapiro. Malog Steviea je 1961. otkrio Ronnie White iz Miraclesa i doveo ga Gordyju u Motown na audiciju. Ostalo je povijest.
Wonder je prije proboja singlom “Fingertips” snimio dva albuma – kao jedanaestogodišnjak “A Tribute To Uncle Ray” kao posvetu Rayu Charlesu – te instrumentalni “The Jazz Soul Of Little Stevie”. Albumi su objavljeni u razmaku od svega dva mjeseca u rujnu i studenome 1962. Nastupni singl objavljen u ljeto 1962. bila je pak “I Call It Pretty Music, But the Old People Call It The Blues”. Proboj pak dolazi nakon odlaska na uobičajenu turneju Motownovih izvođača i dvadesetominutnog senzacionalnog nastupa u znanom Regal Theatre. Nastup je snimljen i objavljen u svibnju 1963. na albumu “Recorded Live: The 12 Year Old Genius” na kojem se našao i spomenuti No 1 hit singl “Fingertips”. Iako par slijedećih singlova nije polučilo uspjeh, karijera se zahuktala objavom “Uptight (Everything’s Alright)” nakon koje slijedi niz hitova iz sredine šezdesetih poput “With A Child’s Heart” i covera Dylanove “Blowin’ In The Wind” te skladateljski rad za Motownove izvođače.
Pokazao je producentsko umijeće
“With a Song In My Heart” iz 1963. bio je objavljen pod imenom Stevie Wonder (bez ranijeg Little) kao treći album na etiketi Tamla Motown. Donio je kombinaciju covera i autorskih brojeva (uostalom kao i tadašnji albumi Marvina Gayea) a na istom tragu bili su i slijedeći albumi iz šezdesetih; mahom pogurani uspješnim hit singlovima. Niska hitova iz šezdesetih opravdava Shapirovu opasku o Wonderovom umijeću stvaranja u različitim žanrovskim nišama i kategorijama.
Primjerice, uz “Sho-Be-Doo-Be_Doo-Doo-Daa” (s pionirskim aranžmanom i riffom Hohnerovog klavineta koji je najavio kasniji funk sedamdesetih) i sjajnu “For Once In My Life”, soul-funkoidnu “Signed, Sealed, Delivered I’m Yours” (koju je sam i producirao) bile su i lepršavo zarazne pop teme “My Cherie Amour” i “Yester-Me, Yester-You, Yesterday”, “I Was Made To Love Her” (s prepoznatljivom usnom harmonikom) kao i “klasičan” soul “Uptight (Everything’s Alright)”… Istoimeni album “Uptight (Everything’s Alright)” – njegov najbolji iz šezdesetih – pokazao je njegovo producentske umijeće, ali i bljesnuo iznimnim coverom “Blowin’ In The Wind”.
Posebno se iskazao u sedamdesetima
Wonder će raskoš svog skladateljskog i izvođačkog talenta još više pokazati u sedamdesetima niskom antologijskih albuma začetom 1972. s “Music On My Mind”. Prijelomna godina u karijeri bila je prethodna 1971. kada se – napunivši 21 godinu – oslobodio starog ugovora s Motownom, dobio zaostale tantijeme koje je uložio u vlastiti studio te nastavio raditi sa Gordyjevom diskografskom kućom pod novim uvjetima. Oslobođen komercijalnog imperativa i s punom autorskom slobodom.
Slijedila su remek djela kojima je temeljito proširio granice soula/rhythm and bluesa/funka: “Talking Book” – koji je donio nisku hitova i eksperimente s elektronikom uz kombinacije žestokog funka s prepoznatljivim riffovima clavineta (“Superstition”) i nježnim soul baladama; “Innervisions” (1973.), “Fulfillingness’ First Finale” (1974.) te dvostruki “Songs in the Key of Life”.