ARCTIC MONKEYS
The Car
Domino
*****
Za Arctic Monkeys baš vrijedi ona stara izreka o “odrastanju pod reflektorima”. Doduše, teško da sam u vrijeme objave prvijenca kad sam ih gledao na koncertu u Munchenu mogao zamisliti da će klinci koji se poslije tonske probe ludiraju na skateboardima, postati vraški ozbiljni i ambiciozni glazbenici čiji je friški album “The Car” reprezentativan komad raskošnog – okoristit ću se trerminom iz sedamdesetih – croonerskog soft rocka. Uvodni broj albuma “There’s Better Be A Mirrorball” naime više duguje chamber-popu s aranžmanom na tragu Scotta Walkera s remek djela iz šezdesetih nego li gitarskim riffovima rockerskih početaka tada devetnaestogodišnjeg Alexa Turnera i družine. Ili gitarskih naglasaka s “AM” (iznimka je na njemu možda bila balada “No 1 Party Anthem”) od prije devet godina.
Doduše, “The Car” se čini logičnim nastavljačem “nove struje” koja je potekla na prethodnom “Tranquility Base Hotel + Casino”: albumu koji je za Arctic Monkeyse bio možda isto što i “OK Computer” za Radiohead. Točnije, okidač za radikalnu promjenu. Je li to loše? Naravno da nije jer nisu li mnogi – od Beatlesa, Scotta Walkera, Bowiea, Paula Wellera ili spomenutih Radioheada – tijekom karijere upravo nakon radikalnih zaokreta (kao posljedica glazbenog sazrijevanja) snimili svoje najbolje albume?
Već drugi album koji nas je oduševio
Uvodni broj albuma je naprosto sjajna sfumatozna melankolična balada u kojoj se bandovski zvuk i croonerski Turnerov vokal savršeno sparuje s gudačima. “I Ain’t Quite Where I Think I am” koja slijedi za njom je pak ništa slabija tema okađena funkom s primislima na Steviea Wondera, “Sculptures Of Anything Goes” superioran ulazak u prostor Scotta Walkera, a “Jet Skies On The Moat” broj s upečatljivom i odlično pogođenom gitarom s wah-wahom. Maestralna “Body Paint” koja mora bljesnuti na stadionskim koncertima, “Big Ideas” i “Mister Schwartz” su atmosferske laganice kakve bi sigurno rado na repertoaru imali i Lambchop, a naslovna “The Car” sporovozna skladba koja (kao i “Mr. Schwartz”) savršeno spaja chamber pop i diskretne začine baladnih folk-rock trubadura šezdesetih. “Hello You” je pak sjajna kombinacija chamber popa okađenog philly soulom, a zaključna “Perfect Sense” melodiozni biser s dramatičnim gudačima.
Već drugi album koji suvereno vozi novom trasom zacijelo je jamstvo ne samo dobro pogođenog puta već i najava nastavaka koji sigurno neće omanuti.