MODEST MOUSE
The Golden Casket
Epic
****
Nakon šestogodišnje hibernacije evo ih opet s novim albumom. Ili, točnije rečeno, poslije zahuktalog starta s niskom albuma i EP-jeva u svega pet godina te osmogodišnje pauze do ‘Strangers To Ourself’, družini Isaaca Brocka je trebalo još šest da skockaju novi projekt ‘The Golden Casket’.
Da li zbog tih šest godina koje dijele dva albuma ili pak pandemijskog ‘novog nenormalnog’ koje je mnoge natjeralo na promišljanje što, gdje i kako s karijerom, ‘The Golden Casket’ je donio naramak novosti.
Posve drugačiji od brojeva s prethodnika
Najviše u, kako bi se reklo, tretmanu zvučne slike, a onda i u iskoraku iz mraka i ozbiljnih tema (ekologija i društvena previranja) prethodnog albuma. Nije da baš ‘The Golden Casket’ pršti od veselja i optimizma no već uvodna ‘Fuck Your Acid Trip’ unatoč ‘mračnom’ sintu u samom uvodu poletnim pulsirajućim ritmom te gugutavim sint-popom koji bi mogao imati korijene i u osamdesetima, a posebice melodioznim sirupastim refrenom, posve je drugačiji od brojeva s prethodnika.
To još više vrijedi za ‘We Are Between’ s gitarskim twangom i razigranim sintovima kao čvrsta kopča sa osamdesetima i poetikom bendova poput Prefab Sprout ali i ovodobni LCD Soundsystemom dok ‘We’re Lucky’, sporovozna tema s odličnim puhačima i slojevitim aranžmanom koji pri kraju broja vuče u smjeru Flaming Lipsa.
Zapravo, aranžmani i teksture snimki prava su novost i rezultat hrpetine uobičajenih i ne baš čestih instrumenata sviranih na albumu ali i naslanjanja na različite ‘izvore’. Moglo bi se čak reći da je album uspjeli spoj osamdesdetih i indiea slijedeće dekade. Kao u ‘Walking And Runnin’ (ali i ‘Leave A Light On’ u kojoj se ćuti i nešto od Japana) koja bi mogla biti i pozdrav Talking Headsima (pa i samom Byrneu u vokalu) oplemenjenim sintovima.
Slatko-opori sadržaj i izvrsna zvučna slika
‘Wooden Soldiers’ se i vokalom i kotrljajućim marševskim ritmom te udaraljkama referira i na Waitsa nakon ‘Swordfishtrombones’, ‘The Sun Hasn’t Left’ s karipskim začinima marimbe uz moćne gitarske ulete kao da priziva i Haircut 100 i Flaming Lipse, a ‘Lace Your Shoes’ – jedan od najupečatljivijih brojeva albuma – nježna je sfumatozna balada sa zanimljivim ‘waitsovskim’ tretmanom basa i bubnja s diskretnim karipskim začinima.
‘Never Fuck A Spider On A Fly’ ima nešto od krautrockerske Bowieve stilistike te glama uz melodiozni refren. ‘Japanese Trees’ je spoj punkoidnih gitara i New Ordera kao i zaključna ‘Back To The Middle’ čiji riff i bas figure kao da stižu od Sumnera (ili Johnnyja Marra s kojim je bio u Electronicu) i Petera Hooka. Kao svojevrsna kopča sa starim mračnijim temama tu je pak odlična ‘Transmitting Receiving’ s podužim popisom elektroničkih uređaja o kojima smo ovisni iako ugrožavaju (mentalno) zdravlje u broju koji ih bliži Flaming Lipsima.
Modest Mouse su albumom ‘The Golden Casket’ možda zatvorili (stilski/žanrovski) krug, no njegov slatko-opori sadržaj i izvrsna zvučna slika su mnogo više od metaforičkog čiščenja glazbene špajze: zalog za izglednu budućnost u kojoj se staro i novo savršeno prožimaju.