SPOON
Lucifer On The Sofa
Matador
****
Gitarski riff s korijenima duboko položenim u garažnom rocku i podukama Keitha Richardsa, podržan čvrstim bubnjem Jima Enoa i podložen tapiserijom klavijatura te melodiozne buke uz upečatljiv vokal Britta Danielsa već u uvodnoj “Held” – posvojenom i pretumbanom Smogovom broju – jasno i glasno vele da Spoon i friškim desetim albumom “Lucifer On The Sofa” ostaju – svoji na svome. Uvijek prepoznatljivo isti i uvijek, kako to godinama pišu kritičari, svježi i inovativni. Kad biste htjeli kod Spoona biste uvijek mogli naći desetke dodirnih točaka s hrpetinom indie, alter-rock, post punk pa i ortodoksnih rock bandova od šezdesetih naovamo, a da vam pri tome nikad na pamet ne padne riječ epigonstvo.
Strastveni zagrljaj funkom diskretno okađenog melodioznog soft-rocka
“The Hardest Cut” vas možda podsjeti na Billyja Idola kad je očijukao s rockabillyjem ili na trikove ZZ Topa, The Who iz šezdesetih… No “dogradnja” tog glazbenog temelja je, kao i uvijek tipična ‘spoonska’. Gitarski umetci koji su, bilo da su reski-zvečeći ili distordirani kao solo ili ritam gitara, na cijelom albumu u prvom navalnom redu te dinamika broja s bubnjarskim čekićanjem i robusnim basom u trenu daju tipičan timbar Spoona. “The Devil & Mr Jones” kao da je preskočio dekade i stigao ravno iz sedamdesetih kao strastveni zagrljaj funkom diskretno okađenog melodioznog soft-rocka, odličnih gitarskih dionica, puhača s okusom Staxa i Motowna, maznih pozadinskih vokala i popa. Prava radiofonična poslastica!
Posve drugačija od “Wilde” s “nervoznom” gitarom koja, kao i sama konstrukcija broja, priziva Edgea i U2. No, kako to kod Spoona uvijek biva, uz neočekivane odmake poput klavirskih dionica u refrenu bližih Stonesima iz ranih sedamdesetih nego li manirizmima kasnijeg desetljeća. A onda opet nešto posve drugačije: laganica “My Babe”. Sjajan klavirski broj s akustičnom gitarom i panoramskom širinom negdje na pola puta usiše u sebe bubanj, bas, klavijature koje filaju zvuk u podlozi te stvaraju logičan prostor za ulazak električne gitare odvlačeći temu u nova sazvučja. Zbog Danielsovog vokala najbliža Stonesima.
Možda i najbolji do sada!
“Feels Alright” otvara odličan riff i Enoov bubanj nakon kojeg slijedi vožnja po trasi indie-rocka dvijetisućitih garnirana mrvama funka, neočekivanih gitara doletjelih iz drugog vremena i prostora te lucidno zaklamanih višeglasja. “On The Radio” s klavirskim uvodom a la Elton John rasni je brzac s moćnim basom kojeg krase i prvorazredne glazbene inkrustracije elektronike i gitare, a “Astral Jacket”, uz uvod električnog klavira, fantastična melankolična i snena indie balada s dvoglasima te, naravno, sitnim glazbenim detaljima koji stvaraju savršenu slojevitu zvučnu sliku. “Satellite” uvodnim klavirom otvara vrata space-rocka no sve se, s jakim klavirskim akcentima i ulaskom benda, vraća na zemlju kao izvrsna balada na tragu Mercury Reva uz još jedan sjajan gitarski solo.
Zaključna naslovna tema oplemenjena puhačima govori o izolaciji u doba Covida i na tragu je Lambchopa iz vremena “Nixona” kao savršena završnica (još jednog) izvrsnog albuma Spoona. Možda i najboljeg do sada!