Ako je dvama albumima iz šezdesetih – prvijencem ‘David Bowie’ iz 1967. te dvije godine kasnijim albumom istog imena znanog kao ‘Space Oddity’ po izvanvremenom hitu koji se našao na njemu – navijestio što se može očekivati od njega u novom desetljeću, dva albuma s početka sedamdesetih ‘The Man Who Sold The World’ te ‘Hunky Dory’ započela su veličanstveni niz remek djela koja su obilježila dekadu.
Doduše, drugi je album osim veličanstvene ‘Space Oddity’ imao i sjajnu distopijsku ‘Cygnet Committee’ ogrnutu melankolijom i folky psihodelijom no ‘The Man Who Sold The World’ (objavljen najprije u Americi 4. studenog 1970. a potom u Velikoj Britaniji 10. travnja 1971.) od uvodnog broja ‘The Width Of A Circle’ je predstavljao novog Bowiea.
Romantičarska hipijevski psihodelija gurnuta u drugi plan
Tijekom proljeća i ljeta 1970. Bowie se intenzivno pripremao za snimanje novog albuma. Bilo je to i vrijeme traumatične ‘tranzicije’ menadžera odnosno nadmetanja između uskoro bivšeg Kena Pitta i Tonyja Defriesa što je itekako utjecalo na raspoloženje u studiju. Potom, već godinu ranije uzletom grupa poput Led Zeppelin i Deep Purple bilo je jasno da je romantičarska hipijevski psihodelija gurnuta u drugi plan.
Srećom rad na albumu je čvrsto spario gitaristu Micka Ronsona – u čijem su se stilu zrcalili utjecaji Petea Townshenda, Hendrixa, Jeffa Becka nakalemljeni na jedinstveni stil ‘bendinga’ odnosno savijanja žica ne bi li se dobio jecajući ton – te bubnjara Micka Woodyja Woodmanseya i, s druge strane, producenta i multiinstrumentalistu Tonyja Viscontija. Ronson nije bio samo izuzetni gitarist već talentirani aranžer koji je potpisao i aranžmane za gudače i sintesajzerske dionice Ralpha Maceya. Bowie je doduše svirao glavnu gitaru na skladbama ‘The Man Who Sold The World’, ‘Saviour Machine’, ‘After All’ i ‘Superman’, no i ona je bila obojana Ronsonovim koloritom.
Osmominutnu ‘The Width Of A Circle’ otvara melodiozni gitarski riff koji u mantričkim ponavljanjima vodi u žestoki hard-rock/metal blizak tadašnjim izdanjima Deep Purplea, Black Sabbatha i The Who s naglašenim gitarskim solom (i feedbackom) sjajnog Micka Ronsona. Utjecaj The Who i Purplea je još očitiji u drugom dijelu teme koja se iznenada smiruje da bi se ponovno ubrzala kao hard-rock boogie na kakvom su Status Quo izgradili karijeru. Bilo je to posve drugačije od svega s prethodnih albuma te pravi ulaz u album.
Jer za njom slijedila ‘All The Madman’ koja unatoč uvodu s (folky) akustičnom gitarom i flautom da bi potom i ona krenula stazama hard-rocka distorziranom Ronsonovom gitarom podržanom Moogom. I u ovom je broju Ronson odsvirao melodiozna sola (kojima je bio sklon jednako kao i žestokim riffovima) a tema prema kraju u zanimljivom dramaturškom zapletu naizmjenično vrti žestoke pasaže heavy rocka i folky dionice s flautom i Moogovim sintesajzerom. Skladbu su mnogi držali još jednom u nizu Bowieu milih tema o ludilu i empatiji u kojima se zrcali osobna priča straha od ludila u obitelji te skrbi za schizofreničnog polubrata Terryja.
Kako je Bowie pronašao sjajne partnere u Ronsonu, Woodyju i Tonyju Viscontiju
Da je Bowie pronašao svoj zvuk i sjajne partnere u Ronsonu, Woodyju i Tonyju Viscontiju potvrdila je i slijedeća ‘Black Country Rock’ zamišljena i odrađena kao brzi (i žestoki) hard blues s unisonim gitarskim dionicama te razigranim basom Tonyja Viscontija ali i vjesnik glama kojemu se s velikim uspjehom priklonio još jedan bivši hippy-folker Marc Bolan.
A stranu albuma zaključuje ‘After All’ kao snena, melankolična i slojevita tema ničeanskog teksta s glazbom u ritmu valcera te s nadahnutim instrumentalnim umetkom ‘cirkuske’ kratke teme.
‘Running Gun Blues’ – koji u tekstu govori o masakru tijekom Vijetnamskog rata – prvi je na B strani otvoren tipičnom akustičnom gitarom nakon koje ulijeće band s hard-rock gardom koji se proteže i na slijedeću ‘Saviour Machine’. Bowie sjajnim već patentiranim ‘metalnim’ vokalom pjeva o robotima koji preuzimaju kontrolu nad ljudima dok band praši uz još jedan gitarski solo na pola puta između hard/blues rocka a la Deep Purple i ‘prog rocka’ podržan ‘svemirskim’ sintesajzerom. ‘She Shook Me Cold’ – obilato naslonjena na Hendrixovu ‘Voodoo Chile’ – još jednom pokazuje kolika je uloga Micka Ronsona (ali i paklenog trija s Viscontijem kao basistom i bubnjarom Woodyjem) naslonjenih na poduke Hendrixa, Creama (kao nadahnuća za furiozni jamming) te Zeppelina i Jeffa Becka.
Naslovni broj albuma – i jedan od klasičnih izvanvremenih Bowievih zgoditaka – građen je oko ponavljajućeg ‘cirkularnog’ Ronsonovog riffa (kojem asistira Bowieva akustična gitara) uz kriptičan tekst koji je nadahnut različitim literarnim uzorima. Dio kritičara bio je mišljenja da govori o Bowievim višestrukim ličnostima ili pak o nemogućnosti čuvanja granica između privatnog života i scenske osobnosti, no sam Bowie nikad nije potvrdio ni jednu od tih i mnogih drugih teza.
I u ovoj temi kao i drugamo na albumu Moog sintesajzer je odsvirao Ralph Mace, a Visconti zanimljiv bas koji prije refrena ‘vozi’ skale dok bubnjar Woodmansey uz bubnjeve koristi i latino udaraljke. Zaključnu ‘The Supermen’ otvaraju timpani koje su mnogi povezali sa ‘Also Sprach Zarathustra’ Richarda Straussa dijelom i stoga što je riječ o još jednom broju čiji je tekst nadahnut Friedrichom Nietzscheom (ali i Bowieu milom H.P. Lowecraftu).
Zanimljiv je i Ronsonov hard-rock riff podržan muklim ‘sudbinskim’ basom i pozadinskim vokalima koji naglašavaju mračnu atmosferu uz dramaturgiju skladbe kao svojevrsni proto prog-rock. Bowievi tekstovi su i na ovom albumu (ali i oni kasniji) bili obilato naslonjeni na brojne literarne izvore pa i na Kahlila Gibrana te bili dio njegove umjetničke ‘prtljage’: Jeana Geneta, teatra apsurda i kibuki teatra, vodvilja, tibetanskih filozofa i, naravno, mistika o okultnih autora.
Čak tri različita ovitka za album
Album tijekom prve dvije godine dobio tri različita ovitka. Američko izdanje imalo je pop art crtež-ilustraciju kauboja, djelo Boweievog prijatelja Michaela J. Wellera no alternativno rješenje koje se našlo i na britanskom izdanju bila je fotografija Bowiea u haljini dizajnera muških haljina Mr. Fisha s prerafaelitskim loknama koje se spuštaju do ramena.
Prikaz Bowiea zavaljenog na ležaljci koji je podsjećao na glamurozne fotografije glumačke zvijezde Lauren Bacall najavio je poigravanja s adroginijom i biseksualnošću čemu je svakako pogodovala i njegova obiteljska situacija o kojoj su često pisali mediji: brak sa Angie u ‘otvorenoj vezi’. Za treće, ‘međunarodno’ izdanje za omot je pak odabrana crno bijela scenska fotografija Bowiea s podignutom nogom snimljena kad je on već postao Ziggy Stardust.
Ideja o Ziggyju je – kako navode biografi – rođena je tijekom turneje u vrijeme kad se Bowie oduševio dvama proto-punkerskim ikonama: Iggyjem Popom i Louom Reedom. Točnije, Ziggy je zamišljen kao ultimativna pop-zvijezda koja izgledom duguje Iggyju (Bowiea je fascinirala razlika između njegove scenske persone i stvarne osobnosti – a glazbom Reedu te izgleda ‘kao da je pala s Marsa’. Ono ‘stardust’ bila je pozajmica još jednog ekscentričnog izvođača znanog kao Legendary Stardust Cowboj.
Snimanje albuma ‘Hunky Dory’
No prije Ziggyja, Bowie ponovo ulazi u studio – ovog puta bez Tonyja Viscontija – na snimanje albuma ‘Hunky Dory’ koji je donio još naglašeniji stilski iskorak zacijelo nadahnut i svime što je upio na američkoj turneji: povratak kantautorskom stilu garniranom lepezom žanrovski šarenog popa u rasponu od Tin Pan Alleya do britanskog vodvilja odnosno dance-halla.
Album je objavljen 17. prosinca 1971. – dakle iste godine kad i britansko izdanje prethodnika – u produkciji samog Bowiea i Kena Scotta dok je Viscontija na basu zamijenio kasniji član Spidersa Trevor Bolder a klavir odsvirao tadašnji orguljaš Yesa Rick Wakeman. Zbog napuštanja hard/heavy prostora u korist pitkog i jednostavnog (no ipak glazbeno slojevitog) pop-rocka odnosno art-popa Wakemanov je mahom kabaretski odsviran klavir gurnuo u drugi plan Ronsonovu gitaru.
‘Changes’, objavljena kao singl u siječnju 1972. , odavno je već opće mjesto Bowieve hitoidne pjesmarice no kao ni album nije polučila veći komercijalni uspjeh. Fantastičan uvod u album, rasna art-pop tema koju su mnogi držali manifestom Bowieve kameleonske persone u sedamdesetima građena je na klavirskom riffu nadahnutim Tin Pan Alleyem uz saksofon i bas koji ‘vuku’ na soul no najupečatljiviji je bio melodiozni refren s ‘mucajućim’ ponavljanjem riječi ‘changes’ koja je podsjećala na slično ‘mucanje’ u ‘My Generation’ The Who. Tekst je govorio o potrebi za stalnim stilskim mijenama za razliku od mainstream ‘rockera’ koji se drže dobitne formule.
Skladbu su mnogi kasnije držali manifestom kameleonskog Bowievog karaktera u potrazi za identitetom, ali i slavom, no neki autori – poput Petera i Lenni Gilman – držali su je i odrazom frustracije zbog potrebe da se neprestano mijenja ne znajući ni sam je li prijetvorni varalica ili istinski tragač za vlastitom istinom.
Na sličnom tragu je i ‘Oh! You Pretty Thing’ kao klavirska balada na tragu Beatlesa s tekstom koji se naslanjao na ničeanske uzore s prethodnika no shvaćena je i kao Bowieva ‘ispovjedna’ gay tema (nimalo slučajno jer on je u to vrijeme medijima govorio o svojoj homoseksualnosti i biseksualnosti). Ideju odnosno melodiju za skladbu Bowie je, kako je sam tvrdio, dobio u snu pa je i ona, kao i mnoge druge koje su sačuvane za slijedeći album, brzo dobila demo snimke u studiju Radio Luxemburga.
vm,nbdfngf
‘Eight Line Poem’ nastavlja logični niz laganica, no uz Bowiea za klavirom sjajno se sparila i Ronsonova countryjem ozračena gitara. Riječ je o još jednom biseru albuma koji je trajno ostajao u sjeni glavnih zgoditaka poput ‘Life On Mars?’, veličanstvene balade s odličnim Wakemanom, Ronsonovim melotronom i harrisonovskom gitarom te gudačima (za koje je Ronson napisao aranžman). Tekst je tipičan ‘kriptično bowievski’ nadrealni složenac no unatoč tome objavljen kao singl ‘Life On Mars?’ dospio je na treće mjesto britanske rang liste. Naime, kao i sve ključne skladbe albuma imala je fluidnu melodiju koja je na prvu plijenila pažnju. ‘Kooks’ je pak dancehall-pop lepršava tema posvećena sinu Zowieu, a ‘Quicksand’ folk broj s nasnimljenim akustičnim gitarama, klavirom i diskretnom ritam sekcijom (uz obavezne dramatične gudače) s dramaturgijom dijelom sličnom i ‘Space Oddity’ (no bez njene klaustrofobične atmosfere) te novim nadrealnim fragmentiranim tekstom u kojem se spominju Nietzscheov ‘superman’, Churchill, Himmler…
No skladba, po mišljenju spomenutih Gilmanovih, govori i o shvaćanju da je intuitivno a ne promišljeno, ključno za uspješnu karijeru čega se, zaključuju, držao u slijedećim godinama. Potkrepu za svoju tezu našli su i u jedinoj skladbi koja nije autorska.
Jer u prvom broju B strane, skladbi ‘Fill Your Heart’ autora Biffa Rosea i Paula Williamsa, Bowie pjeva da ‘valja zaboraviti na um i postati slobodan’. Skladba je snimljena u kabaretskoj Tin Pan Alley maniri gotovo navlas sličnoj izvorniku. ‘Andy Warhol’ je naravno posvećen velikoj zvijezdi pop arta koja – kako priča veli – nije bio nimalo impresioniran akustičarskim brojem s dvama gitarama kad mu ga je Bowie odsvirao.
Druga skladba koja je govorila o velikanima bila je ‘Song For Bob Dylan’ kao svojevrsna parodija Dylanove ‘Song For Woody’ no sa zajedljivim tekstom koji je Dylana (zazivajući ga pravim imenom Robert Zimmerman) pozivao na povratak korijenima jer je izgubio negdašnja nadahnuća. Sama skladba je dylanovskog kroja baš kao i Bowiev vokal dok je Ronsonova gitara na tragu Georgea Harrisona uz country-rock klavir Wakemana.
Pjesme o homoseksualnosti, transvestitstvu te narkotičkom iskustvu
Bowieu Dylan nije bio stran jer se na njegove rane ‘električne’ albume naslanjao ranije baš kao što mu nije bila strana ni američka scena jer je osim Stoogesa i Velvet Undergrounda bio fasciniran i Cohenom i Joni Mitchel koje je dodao popisu omiljenih izvođača na čijem je vrhu bio Jacques Brel.
Treća ‘posveta’ na albumu (ovog puta prava), skladba ‘Queen Bitch’ odnosila se na Loua Reeda a snimljena je kao Velvetom (u vokalu i glazbi) nadahnut komad punkoidnog proto-glama koji je kasnije bljesnuo na ‘Ziggyju’. Naravno, Ronsonova gitara je tu bila dominantnija od klavira. ‘The Bewlay Brothers’ je zaključni broj s Ronsonovom akustičnom gitarom, Bowievim vokalom i zvučnim efektima te još jednim kriptičnim tekstom koji, po različitim tumačenjima, govori o schizofrenom Bowievom polubratu i njihovom djetinjstvu, a po drugima o homoseksualnosti, transvestitstvu te narkotičkom iskustvu.