Zacijelo nisam jedini kojemu su Dr. Feelgood bili i ostali istoznačnica za energični engleski pub rock sedamdesetih. Ili, što bilo zapravo preciznije, za drugi val britanskog rhythm and bluesa. Band iz Canvey Islanda u Essexu bio je naime podjednako nadahnut protagonistima “prvog vala” poput Rolling Stonesa i Animalsa te njihovim američkim uzorima te zagovarao povratak na temeljne odlike rock and rolla. Naravno, kao i u slučaju punka bio je to odgovor na prog/sympho rock te njegove sve slojevitije, a produkcijski sve skuplje i glazbeno zahtjevnije albume. Ruku pod ruku s takvom estetikom išli su i nastupi u manjim klubovima i pubovima što je cijeloj sceni i dalo ime.
Dr. Feelgood su 1971. osnovali pjevač i svirač usne harmonike Lee Brilleaux, basist John B. Sparks, bubnjar John Martin (alias The Big Figure) te gitarist Wilko Johnson. Ovaj potonji, vjeran svom Fender Telecasteru iz 1962., svojim je osebujnim sviračkim stilom, neuobičajenim “robotskim” scenskim pokretima, frizurom i odjećom plijenio pažnju i publike i kritike. Johnson je naime svirao bez trzalice prstima, što mu je omogućilo da istovremeno svira prepoznatljive reske riffove, kratka efektna sola i ritam dionice; sve temeljeno na žestokoj inačici britanskog rhythm and bluesa. Bio je autorski, a uz karizmatičnog pjevača i svirača usne harmonike Brilleauxa, i izvođački ključna figura grupe u prvoj, i najznačajnijoj, fazi djelovanja od 1975. do 1977. godine.
Prvijenac prepun odličnih izvedbi
Album prvijenac “Down By The Jetty” objavljen je u siječnju 1975. na etiketi United Artista. Ugovor je potpisan zahvaljujući već stečenoj reputaciji vrhunskog koncertnog banda s pub rock scene (na kojoj su djelovali Brinsley Schwartz, Kilburn and the High Road…) čija su glazba i scenski izgled bila daleko od dominantnog post-glam rock mainstreama. “Down By The Jetty” je bio mješavina autorskih brojevima Wilka Johnsona nadahnutih glazbom šezdesetih kao križanca skladbi Johnnyja Kidda & The Piratesa, Rolling Stonesa i The Who te standardima rhythm and bluesa i rock and rolla. Sniman u mono tehnici (koju su voljeli pub-rockeri) imao je energiju i šarm ranih snimaka Stonesa s umješno posvojenim vokalnim i gitarskim utjecajima Howlin’ Wolfa, Boa Diddleya, Chucka Berryja. Bilo je to očito i u sjajnim izvedbama standarda poput “Boom Boom”, “Cheque Book” Mickeya Juppa i “Oyeh!” s reskom Wilkovom gitarom ili pak u zaključnom medleyu “Bony Moronie/Tequilla” s gostujućim puhačima.
No ništa slabiji (dapače!) nisu bili ni autorski brojevi poput uvodne “She Does It Right” ili “Roxette” s upečatljivim repetitivnim riffom na tragu garažnog rocka šezdesetih, Brilleauxovom usnom harmonikom te furioznom završnicom.
Dr. Feelgood kao neupitna koncertna atrakcija
“Malpractice”, prvo izdanje i za američko tržište, objavljen u listopadu iste godine imao je istu mješavinu autorskih skladbi i standarda. Bile su to nadahnute verzije Diddleyeve “I Can Tell”, “Rollin And Tumblin” Muddyja Watersa, “Watch Your Step” Bobbyja Parkera, “Riot In A Cell Block No 9″… kojima su ponovo briljirali Johnson i Brilleux uz čvrstu ritam sekciju. Prve četiri skladbe albuma su ponovo odlične Wilkovi autorski komadi. “Back In The Night” je boogie-rhythm and blues s iznimnom reskom gitarom koja je skladbu odvlačila miljama daleko od sličnih stilizacija glam rocka. Ništa slabije nisu bile ni uvodna “I Can Tell” i “Going Back Home” s odličnim Brilleauxom uvjerljivija od svega što su u istom žanrovskom prostoru snimali Status Quo. “Another Man” je pak bila sjajan eksplozivan naklon ranim šezdesetima i The Who.
Pohvale kritike i sve veće zanimanje fanova “naplatilo” se sa sjajnim koncertnim “Stupidity” objavljenim u rujnu 1976. u sam osvit punkerske revolucije. Album koji je vjerno (bez kasnijih studijskih lickanja i nasnimavanja) uhvatio energiju i kemiju banda na sceni zasjeo je na prvo mjesto britanske rang liste, a Dr. Feelgood potvrdio kao neupitnu koncertnu atrakciju. Odnosno, kako je to oduševljeno pisao britanski glazbeni tisak, nije to bio tek odličan koncertni album već pravi proglas s pozivom na pobunu kontra mainstreama “u čizmama s visokom petom”.
No tokom snimanja slijedećeg studijskog “Sneakin’ Suspicion” u travnju 1977. Feelgoode zbog razmimoilaženja o daljnjem putu banda napušta Wilko Johnson te osniva novu grupu Solid Senders. U bandu ga zamjenjuje John Gypiea Mayo.
Dr. Feelgood su uspjeli upisati povijest
Iako su Dr. Feelgood s čestim promjenama u bandu te Wilko Johnson nastavili karijere, ovaj potonji mnogo uspješnije, nikad više nisu dosegli vrhunce zabilježene na tri zajednička studijska i jednom koncertnom albumu. Album “Solid Senders” objavljen 1978. bio je na tragu Wilkovih dana u starom bandu, no unatoč tome umjesto nastavka s vlastitom grupom pristupa Ianu Duryju i njegovim Blockheadsima. U kasnijim desetljećima, sve do smrti 2022., unatoč teškoj bolesti učestalo nastupa i snima. Pored ostalih album novih verzija svojih “klasika”, “Going Back Home” u suradnji s Rogerom Daltryjem 2014. te “Blow Your Mind” 2018. godine.
S dva studijska i jednim koncertnim albumom Dr. Feelgood su se upisali u povijest (ne samo engleskog) rocka sedamdesetih. Riječ je naime o albumima koji su, baš kao i gitarist Johnson, bili veoma utjecajni na netom stasalu punk scenu (posebice Buzzcockse, Damned, Jam, Clash…) te ostali poticajni i na kasnije generacije punk, garažnih i roots-rock glazbenika s obje strane Atlantika. Zacijelo i na ovim našim stranama kod ranih Majki, Kojota, Partibrejkersa…