Utorak, 9 kolovoza, 2022

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih – King Crimson; najutjecajniji band prog-rocka

Hvalili su ih i glazbenici koji su s prezirom na isteku70-ih i početkom80-ih gledali na 'dinosaure rocka' i zvijezde prog-rock ere. S razlogom jer vječno mutirajuća družina oko genijalnog ekscentrika Roberta Frippa utjecala je ne samo na art/prog rockere, nego i na heavy i punk metal, jazz ili classic-fusion, synt-pop, noise, avangard rock...

King Crimson nikad nisu uživali slavu Emerson Lake & Palmera, Yesa, Genesisa… ni prodali milijunske naklade albuma. No, kako to s pravom pišu Wayne Jancik i Tad Lathrop u referentnoj knjizi “Cult Rockers”, hvalili su ih i glazbenici koji su s prezirom na isteku sedamdesetih i početkom osamdesetih gledali na “dinosaure rocka” i zvijezde prog-rock ere. S razlogom jer vječno mutirajuća družina oko genijalnog ekscentrika Roberta Frippa utjecala je ne samo na art/prog rockere, nego i na heavy i punk metal, jazz ili classic-fusion, synt-pop, noise, avangard rock…

Senzacionalni prvijenac ‘In The Court Of Crimson King’



Naime nakon senzacionalnog prvijenca “In The Court Of Crimson King” iz 1969. King Crimson su u prvoj petoljetki sedamdesetih bili najinovativnija grupa i apsolutni perjanici prog-rocka. No nakon američke turneje izvorna se postava razilazi pa u bandu ostaju samo virtuozni gitarist i svirač melotrona Robert Fripp te tekstopisac Peter Sinfield koji se prihvatio i sintesajzera.

Drugi album “In The Wake Of Poseidon” objavljen 15. svibnja 1970. bio je u osnovi Frippov projekt. Greg Lake – koji je Crimsone napustio postavši član trojke Emerson Lake & Palmer – otpjevao je ipak sve skladbe, osim “Cadence And Cascade” koju je snimio stari Frippov prijatelj i budući novi pjevač i basist Gordon Haskell. Bas i bubanj su, pak, odsvirali Peter Giles  i Michael Giles, stari Frippovi suradnici iz dana Giles, Giles & Fripp trija uz goste:  saksofonistu i flautistu Mella Collinsa te jazz klaviristu Keitha Tippetta.

Album koji je bio na tragu prethodnika otvorila je a capella izvedba “Peace – A Beginning”  koja se na albumu ukazala još dva puta: u instrumentalnoj verziji na početku B strane te na samom kraju. Sedmominutna “Pictures Of A City” koja je slijedila za njom bila je do srži prožeta jazzom zahvaljujući najviše Collinsovom saksofonu, no uz Lakeov odličan dramatičan vokal, Frippov rokerski gitarski učinak te elemente avant/art-rocka u  instrumentalnom srednjem dijelu skladbe. Naravno i ovaj put struktura skladbe s mahnitim i lirskim pasažima bila je tipičan znak ostanka u prostoru prog-rocka.

Prilično kaotična instrumentalna tema kojoj je nedostajao fokus

Pokazao je to još više “The Devil’s Triangle” koja je zauzela veći dio B strane albuma te podijeljena na stavke. Bila je naslonjena na raniji koncertni aranžman teme “Mars: Bringer Of War” iz “The Planet Suite” Gustava Holsta, a snimana kao kompleksna, no prilično kaotična instrumentalna tema kojoj je nedostajao fokus. Čista suprotnost su joj bile lirska “Cadence And Cascade” te “Cat Food” na tragu “Come Together” Beatlesa no s Tippettovim jazz klavirom i Frippovim tipičnim gitarskim akcentima. 

Nakon objave albuma Frippu i Haskellu su se pridružili Mel Collins i bubnjar Andy McCulloch koji uz goste poput Tippetta, virtuoznog trubača i oboiste Robina Millera, kornetiste Marca Charinga, tromboniste Nicka Evansa te gostujućeg grla pjevača Yesa Jona Andersona snimaju novi album “Lizard”. Objavljen 10. prosinca 1970. “Lizard” je bio još više nadahnut jazzom pomiješanim s elementima rocka i klasike odražavajući tadašnju Frippovu autorski stil. Istovremeno epski monumentalan i mračan – kako ga je okrstio dio kritike – ali i kaotičan s obilatim dozama avangardne kakofonije.

Ipak brojevi poput dijelom lirskog a dijelom jazz-rockerskog “Cirkusa” koji je otvorio album ili nježne folky teme “Lady of the Dancing Water” s odličnom Collinsovom flautom  postali su novi koncertni standard. Naslovna tema u formi 23 minutne suite zauzela je B stranu albuma  kao tipičan prog-rock broj s nježnim stavcima (poput uvodnog dijela), gotovo pop dionicama te “klasičnim”, jazz i jazz-rock eksperimentalnim gotovo kakofoničnim dionicama.

Najslabiji od četiri albuma

Nezadovoljni albumom i smjerom kojim je Fripp krenuo, grupu nakon izlaska “Lizarda” napuštaju Haskell i McCulloch. Mijenjaju ih  pjevač i basist Buzz Burrell te bubnjar Ian Walllace. U potrazi za novim članovima Fripp je pregovarao i s Bryanom Ferryjerm i basistom Johnom Wettonom no Burrell je uspješno preuzeo obje uloge. Nakon američke turneje 3. prosinca 1971. godine objavljuju album “Islands” po unisonim ocjenama kritike i nekad i danas najslabiji od četiri albuma iz, uvjetno rečeno, prve faze djelovanja banda. No i tu se našlo nekoliko iznimnih brojeva poput “Ladies Of The Road” na tragu Beatlesa te izvrsna “Sailor’s Tale” u kojoj je Fripp ponovo pokazao svoje instrumentalno umijeće s prepletima gitare i melotrona.

Nakon otkaza suradnje ekskluzivnom tekstopiscu i producentu Peteru Sinfieldu, band napuštaju i preostali članovi nezadovoljni Frippovim odbijanjem uvrštavanja njihovih skladbi na album ali i očitim razlikama u životnom stilu. Jer, introvertirani Fripp je za razliku od benda odbijao živjeti “raskalašenim” životom rock zvijezde sklone trijadi “sex and drugs and rock’n’roll“.

Potom, ni na pozornici se nije doimao kao gitarski super junak. Na koncertima je uglavnom sjedio puštajući da samo njegova gitara govori pri čemu nije pokazivao samo virtuozni stil već i sposobnost da u svakom trenutku promijeni ritam, umetne eksperimentalne dionice usred melodije ili grune gotovo metalnim riffom u trenutku kad se očekivao melodiozni solo lirskih pasaža. Sve to ga je činilo utjecajnijim kod newyorških avangardista nego li kod prog-rockera na britanskoj sceni.

Novi autorski par

U novoj postavi King Crimsona uz Frippa su se našli bubnjar Bill Bruford koji je napustio Yes, perkusionist Jamie Muir sklon improvizacijama i eksperimentiranju, basist i pjevač John Wetton te violinist i flautist David Cross. Novi autorski par nakon Sinfieldovog odlaska činili su Fripp i Wetton te tekstopisac Richard Palmer-James. On se, za razliku od Sinfielda, nije miješao u skladanje i produkciju pa tako ni u snimanje albuma “Larks’ Tongues in Aspic” tijekom prvih mjeseci 1973. godine.

I novi album, kao i prethodni projekti, potvrdio je navode kritičara Rolling Stonea Geoffreya Stokesa zapisane u knjizi “Rock Of Ages” da je Robert Fripp “bio inventivniji gitarist od Jimmyja Pagea no za razliku od njega zacijelo zbog svoje ekscentričnosti, nikad nije uspio oko sebe okupiti stalni band i zadržati ga na okupu”.

Nova prekretnica u genezi zvuka i stila

Objavljen 23. ožujka album je bio nova prekretnica u genezi zvuka i stila jer je nadahnuće crpio iz istočnoeuropske klasične glazbe te jazz fusiona uz eksperimentiranja sa zvučnim teksturama, elementima proto-noisea, metalnim riffovima i naglašene improvizacije kojima su bili skloni svi članovi grupe. Umjesto flaute i saksofona Mela Collinsa u prvi je plan sada stavljena Crossova violina koja se idealno sparila s Frippovom gitarom i klavijaturama te Wettonovim čvrstim no melodioznim basom i Muirovim raskošnim udaraljkama prepunim egzotičnih i neuobičajenih “alatki”.

Album je načeo trinaestominutni naslovni broj (part one) s trominutnom melodioznom Muirovom marimbom i drugim egzotičnim perkusijama a nastavljen dramatičnim dionicama violine i gitare prije nego li broj eksplodira  ulaskom ostalih članova banda. Nastavak su donijele kolektivne improvizacije i sola. Novi smjer je zorno pokazala i konceptualna “Exiles” kao kombinacija eksperimentalne glazbe i starih lirskih dionica “klasičnih” Crimsona odnosno čudesna poigravanja s različitim tempima, glazbenim teksturama, raspoloženjima…

Nakon intenzivnih nastupa uživo bez Muira u formaciji kvarteta 29. ožujka 1974.  objavljuju novi studijski “Starless And Bible Black”.  Frippova sklonost da svakim slijedećim projektom iznenadi publiku novim još radikalnijim rješenjima bila je očita i na ovom ali još više na slijedećem albumu. Budući da zbog velikog niza koncerata nisu imali previše vremena za skladanje i rad u studiju, album je donio samo dvije skladbe (“The Great Deceiver” i “Lament”) u cijelosti nastale u studiju dok je preostali dio bio kombinacija studijskih i live dionica. S naglaskom, naravno, na još prisutnijim improvizacijama pa su pola brojeva albuma bile instrumentalne teme. 

Album su otvorili “The Great Deceiver” i “Lament”: prva kao kombinacija mahnitog prog-rock brzaca koji se ponavlja u alternaciji sa lirskim dijelom i dionicama kojima dominira Frippova gitara a druga kao balada sa avangardnim instrumentalnim dionicama  i već znanim promjenama ritma te fascinantnim bubnjanjem Billa Bruforda koji je savršeno nadomjestio Muira. Naslovna devetominutna “Starless And Bible Black”, “Mincer” te zaključna jedanaest minutna “Fracture” bile su slojevite kombinacije studijskih i koncertnih dionica s naglašenim improvizacijama Frippa, Crossa, Wettona i Bruforda kao ravnopravnih partnera u eksperimentalnoj glazbi.

Ona je pak bila “na ti” i s avangardnim predstavnicima britanske scene poput Henry Cow, solo projektima Hugha Hoppera i Freda Fritha, Slap Happy… Zanimljivo je da je gotovo ambijentalna “Trio” s primislima i na orijentalnu glazbu i klasične partiture snimljena bez bubnjeva i udaraljki no obdarena savršenim dijalozima Crossove viole i Frippovog melotrona (kojim je svirao dionice flaute) a singl “The Night Watch” (nadahnuta naravno Rembrandtovom “Noćnom stražom”) podsjetnik na Crimsone iz “prijemčive” melodiozne faze bliske Genesisima.

Odlazak Davida Crossa

Nezadovoljan smjerom kojim su na koncertima krenuli Wetton i Bruford – kao eksplozivna, moćna i bučna ritam sekcija – te Fripp koji je pojačao volumen svoje gitare, držeći da njegova violina pada u drugi plan 1974. odlazi David Cross. Odnosno, bolje je rečeno, preostala trojka mu otkazuje suradnju pa u londonski Olympic studio u ljeto iste godine ulaze samo Wetton, Brufford i Fripp.

Cross se našao u samo jednoj skladbi kao i bivši saksofonist Mel Collins. Album “Red” izlaz u rujnu 1974. prateći smjer prethodnika no kao ekstremno “nabrijan” prog-rock album. Kao gosti su se na albumu pojavili i stari suradnici poput Iana McDonalda (jednog od utemeljitelja prve postave Crimsona), jazz kornetiste Marce Charige te klasično obrazovanog oboiste Robine Millere no sama trojka je odradila sjajan posao.

Prvi broj je bila instrumentalna naslovna skladba “Red” s režećom Frippovom gitarom i eksplozivnom ritam sekcijom (osobno mi jedan od najdražih brojeva u portfelju banda) a za njom slijedila mračna “Fallen Angel” kao ogledni primjer i nježne i eksplozivne strane poetike King Crimsona. Jer i ona očekivano ima muskulativni srednji instrumentalni dio i eksplozivnu završnicu s Frippovom gitarom koja je opet “s onoga svijeta”. “One More Red Nightmare” ima početak dostojan Black Sabbatha, instrumentalne čarolije sve trojice (posebno Bruforda) te “gostujućeg” saksofoniste Iana McDonalda.

“Providence” – jedini broj s Crossovom violinom – tipični je pak avant/art rock instrumental s iznimnim Wettonovim basom i Brufordovim bubnjevima te Fripopovim gitarskim dionicama koje uvode i novi zvuk i neobična rješenja u kolektivnim improvizacijama. Album zaključuje dvanaestominutna “Starless” kao zaostatak s prethodnog albuma; istovremeno i  profinjena i brutalna! Lirski uvod na tragu je naime nježnih melodioznih brojeva koji su se provlačili od prvijenca (“Epitaph”) naovamo uz sopran saksofon Mela Collinsa, Frippov melotron i gitaru na tragu Camela iz vremena “Snow Goose”.

Srednji dio teme savršeni je spoj upliva klasične i avangardne glazbe nakon kojeg – tako frippovski – slijedi brutalna energija Brufordovog bubnjanja, mračan Wettonov bas i Frippove gitarske zvučne „instalacije“ te završna fuzijska prog-rock/jazz-rock dionica.

Ubrzo nakon objavljivanja “Reda” King Crimson se ponovo razilaze, ovaj put sve do nove inkarnacije benda 1981. Koncertni album “USA” objavljen je pak 1975. nakon razlaza, a donio je godinu ranije nastale snimke s američke turneje. Izvorne Crossove dionice violine snimio je Eddie Jobson. 

Pročitajte još...

Iz zone sumraka: Tu du du, nema nam pomoći…

Oduvijek su postojali glazbenici 'savjesti' koji su htjeli štogod reći o svijetu oko sebe i 'eskapisti'. Tko sam ja da im sudim? A i čemu. Jer, nemojmo se lagati, ni filmski hit na Netflixu ni 'kritične' pjesme o suludim vremenima u kojima više životarimo nego li živimo, neće ništa promijeniti. Najmanje u Hrvatskoj. Jer TBF su u pravu: 'Tu du du, nema nam pomoći...'

KUHAČA & TELECASTER | Kako je dolma postala sarma – omiljena balkanska spiza

Zašto se baš sarma našla razbacana po tako različitim glazbenim žanrovima u rasponu od narodnjaka i punka do hip-hopa? Odgovor je jednostavan: zato jer je svenarodno omiljeno jelo

KUHAČA & TELECASTER | Ti si moja čokolada

Kad je ljubav prema čokoladi u pitanju, glazbeni žanrovi očito nisu važni

KUHAČA & TELECASTER | Špageti – tjestenina koja je osvojila svijet

Špageti su zna se jedna od gastronomskih ikona Italije koja, također, stoji kao svjetski šampion u izradi najrazličitijih vrsta tjestenine čemu svjedoči i to što se špageti spominju u "bezbroj" pjesama najrazličitijih žanrova

Povezano

Osvrt: 2 biografije Rolling Stonesa objavljene u povodu 60. obljetnice osnutka – vrijeme je na njihovoj strani

'Vrijeme je na njihovoj strani – 60 godina Rolling Stonesa' je ultimativna biografija 'najvećeg rock benda', a sjajan suputnik joj je 'Doba Rolling Stonesa' Lesley-Ann Jones koja daje dodatni uvid u 'fenomen' i vremena i unutarnjeg svijeta 'kamenja' koje se, eto, i dalje kotrlja  

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Tangerine Dream – elektronični snovi mandarine

Jedna od dugovječnih i vrlo utjecajnih grupa elektroničke glazbe Tangerine Dream karijeru su započeli još krajem 60-ih kao psihodelični / krautrock bend. Nakon uspješnih albuma u 70-ima, uspješan niz su nastavili i u 80-ima, no sve više se okrećući glazbi za filmove i televizijske serije

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Kraftwerk – Pioniri elektronike i njihovi albumi o ljudima i robotima

Bez njihovog eksperimenta, pionirskog 'robot popa' kao spoja minimalističkog 'robotskog' i hipnotičkog ritma te melodijskih dionica odsviranih isključivo elektroničkim glazbalima, ne bi bilo ni europskog electro popa, američkih novovalnih bandova poput The B-52's, novog romantizma, Ultravoxa, Garyna Numana, Yazoo, Yello, New Order, OMD, Pet Shop Boysa...

Pop Gallaksija: Najbolji albumi sedamdesetih: Jethro Tull – Andersonove godine ponosa i slave

Recimo hard-rock gitara Martina Barrea dominira u skladbama 'Son' te 'Time For Everything'. Ovaj postupak tako tipičan za bendove iz početka sedamdesetih koji će polako kretati prema prog-rocku, obilježio je mnoge (ili čak sve) albume Jethro Tulla u sedamdesetima a posebice slijedeći – osobno mi i danas jedan od najdražih albuma u portfelju Jethro Tulla - 'Aqualung'

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime