1/ J.R.AUGUST
Still Waters
Croatia records
John Raven (J.R.) August iliti Nikola Vranić je snimio sjajan album koji se kao i prethodnici otima bilo kakvoj kategorizaciji i okvirima domaće produkcije. Jer nazvali ‘Still Waters’ čudesnim, “nabožnim” pasijskim projektom koji u zapećak gura sve one tra-la-la pseudoreligijske pjesmuljke koji se najuže vežu uz žanr “duhovne pjesme” ili naprosto albumom koji i bez etikete stoji kao savršeno realiziran glazbeni projekt, ‘Still Waters’ može dobiti samo jednu ocjenu: savršeno!
‘Dealing With The Pain’ tako otvara uznosita tema s klavirom u prvom planu uz bogate slojeve koji tvore koprenastu zvučnu tapiseriju kao podlogu za Augustov emocijama natopljen vokal. Liturgijski ugođaj je još izraženiji u slijedećoj ‘I Forgive Her’ začinjene i ambijentalnim šumom vode uz ponavljanje glavne teme prije nego li se ona razastre u panoramskoj širini uz čudesne dvoglase s falsettom i zvučnu sliku kakvu bi rado potpisali i David Fridmann i Mercury Rev u vrijeme ‘The Dark Is Rising’. No J.R.August nije tražio pomoć raskošnih orkestracija ni gostiju u studiju jer je ‘Still Waters’ od početka do kraja do it yourself projekt genijalnog autora nastao u kućnim (preciznije sobnim!) uvjetima vlastitog studija bez ijednog živog instrumenta.
Dakako, ne računaju li se jedino “gostovanje” brata Alena koji je u ‘Divine Intervention’ odsvirao akustičnu slide gitaru te suradnja sa starim suradnikom i s koproducentom Draženom Završkim. Instrumental ‘Hope’ je pak čisto minimalističko remek djelo s dominantnim klavirom i atmosferom koja priziva tmuste oblake kroz koje se (ipak) promalja pokoja zraka svjetla.
Vrhunski je to komad Augustovog glazbenog slikopisa! Kako se razvija pasijska glazbena priča raste i njen dramatski naboj, ali i snaga vokala (baš kao i snaga vjere) u sjajnoj temi ovodobnog gospela (koji ne zaboravlja stare pouke žanra). Zaključna ‘Lonely’ s liturgijskim vokalima i klavirom u uvodu veličanstveno je finale albuma u kojem bez obzira bili vjernik, ateist ili agnostik, možete osjetiti duboku duhovnost njegovog tvorca i univerzalnost uglazbljenih poruka.
2/ ŠUMSKI
Kolobari
Šumski su se opet oglasili i u već standarnoj proširenoj postavi sni(mi)li čudesan album! Uvodni broj, instrumental ‘Kolobari’, mirne se duše mogao pojaviti prije pedeset godina u društvu post-psihodeličnih prog-rock i krautrock perjanika scene. Uz jednu iznimku: dodatak melodije koja u završnici broja i slijedećoj ‘Vinodol’ preuzima glavnu ulogu. U potonjem slučaju s novovalnim štihom modificiranog ska. Zapravo, posve na tragu temeljne poetike Šumskog u kojoj se slobodoumno bira sa švedskog stola uvjetno rečeno globalnih alternativnih žanrovskih vrsta. U ‘Vinodolu’ tako u suživotu sjajno funkcioniraju i spomenuti ska / novovalni predlošci i sintesajzerske dionice koje su iskočile iz prog/kraut ladice.
Elementi world musica – primjerice Kariba – oduvijek su bili jedan od omiljenih žanrovskih prostora Šumskoga pa ne čudi da su se našli u poletnoj ‘Sestra’ koja brodi stazom kojom je nekoć davno krenuo Haustor. Dakako, ne kao precrtane šprance već kao predlošci za vlastitu maštovitu izvedbu križanu sa zvukovnicom pristiglom iz posve drugih prostora. Izlišno je i kazati s kojima su Šumski – i glavni autor Marin Juraga – oduvijek “na ti”. ‘Kolobari’ su ponavljam! – odličan album koji vrišti za opetovanim slušanjima te nudi čisti užitak. Kao jedan od albuma godine!
3/ EDO MAAJKA
Moćno
Dallas
Ne kaže se uzalud – jedna je majka. Ili, prevedeno na domaću scenu, jedan je Edo Maajka. Četiri godine – uključujući i one pandemijskog posta – nakon sjajnog ‘Put u plus’, Edo se vratio novim albumom s punim pravom nazvanim ‘Moćno’. Očekivano turbulentno razdoblje koje je za nama (je li?) kao i prisilna izolacija još su više nabrusili ionako uvijek moćnu Edinu oštricu kojom secira svijet oko sebe ali i vlastitu nutrinu. Kao u naslovnoj temi ‘Moćno’.
Chiaro, zar ne? Uz sjajne beatove Kooladea kao da su se u jednoj pjesmi albuma našle sve frustracije. ali i sve dijagnoze svijeta i vremena u kojem živimo iskazane, kao i uvijek do sada, sjajnim rimama i istinama pljunutim ravno u oči. No uz vjeru da izlaza ima okrene li se sebi i brodi svojim putem. Ta iskra u mraku u uvodnoj ‘Dobar vajb’ pretvorena je u buktinju dobrih vibracija kojima se treba prepustiti kao lijeku i odgovoru na mračinu svijeta oko sebe (pa i pandemijskih godina straha i tjeskobe).
Riječ je o broju koji je Edin (ako ćete i ispovjedni) “povratak kući” u prostor klupskog hip-hop beata prvijenca ‘Slušaj mater’. Iznova u suradnji s Kooladeom, uz njegove prepoznatljive sintove i elektroniku na istoj trasi kojom je Maajka brodio prije početka suradnje sa živim bendom. Taj, uvjetno rečeno, electro-minimalizam savršeno odgovara duhu albuma koji je istovremeno i intimistički i poslovično jezičiva opservacija svijeta u kojem živimo nastao na dah u desetak dana.
4/ ST!LLNESS
Kocka je okrugla
Mudri brk
Dramatičan zvuk bubnja uz narativ kao pljuvanje neumitne istine u uši u uvodnom ‘Feniksu’ rječito govori da su St!llness jednako izravni, u svom jezičavo iskrenom komentaru svagdana kao i uvijek do sada. Uz Yurija koji, kako se tema odvija, postaje sve žešći u svom jedinstvenom buntovnom iskazu lišenom frazeologije već otrcanih općih mjesta. ‘I dalje’ koja slijedi agresivnost i žestinu uvodnog broja, još više naglašava gitarskim udarom nakon kojeg slijedi tipična fuzija reggaea, rapa, elektronike, rockerskih gitarskih uleta i Yurijevog vokala u (barem dijelom) osobnoj iskustvenoj temi koja donosi definitivan odgovor na dvojbu jesu li nakon poduže diskografske pauze St!llness na istom kolosijeku? Jesu!
Naslovna ‘Kocka je okrugla’ je stoga očaravajući reggae (k’o nekada) s kotrljajućim ritmom koji je, kako je netko nekoć odavno rekao, poput metabolizma gmaza u hladnjaku, no uz odlične ubrzane dionice koje šire žanrovski odabir banda više prema rocku i naglašenije udaraljke. Konačno nije li baš to uz rap i reggae uvijek bilo upisano u DNK St!llnessa. Četvrtim studijskim albumom St!llness kojeg su producirali Yuri i Ognjen Zečević nisu se “samo” vratili na diskografsku scenu već potvrdili sve ono što smo znali još od prvijenca: oni su naprosto sjajan band!
5/ LEUT MAGNETIK
Celuloza
Mudri brk
Fraza bi rekla – ničim izazvani! Jer, Leut Magnetik je nakon 11 godina diskografskog posta objavio novi album ‘Celuloza’. Zašto? Zato, vele, da bi njime obilježili (godinu dana zakašnjelu) dvadesetu obljetnicu utemeljenja banda no prije će ipak biti zbog ljute potrebe da se u doba prisilne pandemijske apstinencije od svirki i javnog djelovanja ponovo okupe i u kućnim uvjetima snime naramak novih brojeva. I, eto još jednog odličnog “do it yourself” albuma (band je sve odradio sam osim dodatnog miksa i mastera kojeg je potpisao Berko Muratović) kojeg zacijelo ne bi ni bilo da nije bilo covida i famoznog “lock downa”.
Srećom jer ‘Celuloza’ je odličan album. Kao i projekti Chuia ili Tonija Starešinića, okrenut zadovoljavanju vlastitih kreativnih potreba bez komercijalnog umišljaja. Jer, Leut Magnetic ni za milimetar nisu odstupili od svojih izvornih glazbenih postulata.
6/ LU JAKELIĆ
Šesto čulo
Croatia records
Na albumu Lu Jakelić ‘Šesto čulo’ nema ništa vicasto, trivijalno niti, poput vica s bradom, otrcano od silne uporabe. Jer Lu se i ovog puta kao na sjajnom prvijencu ‘Sve o čemu sam šutjela’ drži drsko osobne kantautorske stilistike posve lišene šlepanja za nekim taylorswiftovskim kurentnim uzorima ili srodne fensi-šmensi indie poetike. Štoviše, ako me prvijencem njen iskaz podsjetio na “trubadursku školu” poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih nastanjenu u Laurel Canyonu, ‘Šesto čulo’ još više korijene (barem za stare uši) crpi iz zvjezdanih dana singer-songwritera prije pedesetak godina.
Jedan od razloga tomu je zacijelo pomak u “bendovskim” aranžmanima i produkciji koja me – posebice u brojevima poput ‘Sjene’, ‘Kuća’, ‘U mraku oceana’ i ‘Ako vas nemam – vuku prema sfumatoznim sazvučjima Jamesa Taylora iz dana ‘Mud Side Slima’, Carly Simon, Carol King…
U, uvjetno rečeno, “bržim” brojevima poput ‘Sutra’, s disktretnim, no efektnim gitarskim naglascima Davorina Silađina i pozadinskim vokalima – Lu je naprosto jednako uvjerljiva kao i u prigušenim temama ogrnutim melankolijom. Album s odličnim aranžmanima i u produkciji Rejhana Okanovića, najkraće rečeno, potvrdio je sva visoka očekivanja nakon sjajnog prvijenca.
7/ FIRE IN CAIRO
High Degrees
LAA
Kad ti album prvijenac izađe u godini corone pa lockdowni koji su uslijedili za tim uskrate mogućnost učestalog koncertnog promoviranja ploče, drugi album mora mnogo toga nadoknaditi. No novi uvjeti su za glavnog autora Matu Ponjevića očito bili poticajni pa je najprije kroz vlastite EP-jeve objavljene pod imenom Matilda u formi do-it-yourself lo-fija iscijedio svoje frustracije zbog potresa prisilne izolacije, a onda, valjda sukladno poruci skladbe ‘U gradu’ i onome “u gradu u kojem trese se sve mi ćemo probati ispuniti sve”; domislio što i kako dalje s matičnim bendom.
Možda albumom ‘High Degrees’ nije baš ostvario/ispunio sve što je zamislio ali je svakako uradio mnogo toga. Jer Fire In Cairo zvuče izvrsno kao rasni (ovodobni) rock band posve svjestan i bolje prošlosti žanra kojem već desetljećima prizivaju kraj, i njegove budućnosti. Kraj je primjerice donio šestominutnu ‘Running Over Me’ kao krunu ionako odličnog albuma. Otvaraju je tomovi i psihodelični “groove” kakvog bi valjda nekoć potpisali i Iron Butterfly no lijena melodija, gitarska sola – od poetičnih do eksplozivnih dionica podloženih ekstatičnim bubnjanjem, višeglasja, nagli smiraji i ubrzanja u tradiciji prog-rock/psihodelije Canterburyja… zazivaju bezbroj asocijacija. No ta transžanrovska smjesa ni u jednom trenutku nije kaotična niti rezultat pabirčenja po šarolikim žanrovskim i stilskim predlošcima i uzorima, već smislena i doslovno srasla u logičnu cjelinu.
8/ TIDAL PULL
Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini
Mudri brk
Tidal Pull su prvijenac ‘Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini’ krstili najoriginalnijim imenom nekog domaćeg albuma još od Stillnessovog ‘Sve što znam o životu… odabrao je Đelo Hadžiselimović’. Čim krene uvodna ‘Dvanaestica’ shvatit će se na što se odnosi “puna brzina” jer Tidal Pull voze uz motoričko bubnjanje i prasak gitara (staro uho ćuti šarm ranih The Who i poduke Edgea) koje su gotovo pa temeljne odlike muskulativnog odsječka gitarskog indie-rocka od devedesetih naovamo.
Uz himnička višeglasja koja dižu adrenalin te neočekivani smiraj u završnici broja. Singl tema ‘Dobro jutro, Jenny Lewis’ toj temeljnoj špranci daje još jači energetski naboj (s napaljenim upečatljivim vokalom Vilima Hrasteka) do kosti ozračen grungeom. I ovog puta promjena tempa i ulazak u smireniji, no energetski jednako moćan prostor, odlično funkcionira kao svojevrsni kontrapunkt koji još više naglašava eksplozivnost broja.
Tako je i u poletnoj ‘Galeriji’ koja bi, da je po mome, bila odličan nastupni singl s prvorazrednim učinkom gitarista Ivana Blažinovića i Luke Žgralića. ‘Privitak’, kao još jedan singl skinut s albuma, u uvodu donosi gotovo lirsku rasplinutu temu koja se javlja i kasnije no uspješno združena s energičnom ritam sekcijom uz dramaturški veoma dobro riješena ubrzanja i eksplozivne dionice. ‘Besmrtna’ je pak rasna indie laganica s upečatljivim gitarskim naglascima te višeglasjima i neo-psihodeličnom završnicom, a ‘Nasljednici tihe riječi’, kao zaključna tema i svojevrsni nastavak prethodne. još jedan je dokaz da band odlično funkcionira i u smirenijim skladbama. No bez gubitka energije (najočitije u finalu broja) koja krasi cijeli album.
9/ LHD
Off The Grid
Dirty Old Label
Kad su prije tri godine Lada Furlan Zaborac, Hrvoje Zaborac i Dinko Tomljanović preimenovani u LHD objavili dvostruki singl s temama ‘This Caramel Should Cover The Earth’ i ‘Boiling Water, Dreamy Girl’ bilo je jasno da ¾ Bambi Molestersa i bez Dalibora Pavičića nastavljaju svojim već dobro utabanim i prepoznatim putem. Album prvijenac ‘Off The Grid’ to naravno potvrđuje. Uvodna ‘Tzar Of Premantura’ tako donosi sjajnu Dinkovu gitaru koja tipičnim surferskim zvečećim akordima i solom melodiozno veze iznad poslovično gipke ritam sekcije Lade i Hrvoja uz diskretni učinak hammonda i moog synthesisera. S onim morriconeovskim tonom nalik jecajima pile svirane gudalom u izvedbi sveprisutnog gosta (iliti pridruženog člana u studiju) Svena Pavlovića koji još više širi panoramsku zvučnu sliku. ‘Blue Umbrella’ i ‘Green Voodoo’ su već ranije objavljeni kao singl. Prva je snena laganica u odmaku od dominante surferske struje s muklim Ladinim basom i klavirom obogaćena Pavlovićevim perkusijama i akustičnom gitarom…
‘Green Voodoo’ se pak seli u prostor psihodelijom natopljenog garažnog rocka obilato začinjenog sintom, hammondom, E-bowom (napravom koja stvara zvuk nalik sviranju gudalom) i zvučnim efektima. ‘Stage Bomb’ u eksplozivnu gitarski nabrijanu surfersku priču uvodi pak gitaru Arimatija Jutila iz finskog benda The Flaming Sideburns dok je ‘I Wanna Be This Song’ sjajna psihodelična laganica kojoj poseban ton daju Pavlovićev E-bow i harmonijum sljubljeni s Dinkovom melodioznom svirkom. Uporaba E-bowa, klavira, hammond orgulja, lap steel gitare, ksilofona, sintova, udaraljki… združenih s klasičnim formatom surf/rock trija gotovo svim snimkama s albuma daje notu ambijentalne prozračnosti i koprenaste psihodelije. Za LHD očito “nema zime” jer je pred njima – sa surfom kao temeljnim žanrovskim izborom ili čak bez njega – izgledna budućnost. Bez obzira jeste li stari fan Bambi Molestersa ili pak naprosto ljubitelj instrumentalnog rocka bez roka trajanja.
10/ TURISTI
Apneja
Dallas
Treći album riječkih Turista ‘Apneja’ pametno je složen “po starinski”. Točnije po starom američkom običaju da se dugosvirajući projekt (zato i nazvan albumom), sastoji od naramka već ranije objavljenih singlova i štogod novog materijala. Vladimir Simcich Vava i družina kojoj se kao producent pridružio Matej Zec su stoga učinili baš pravu stvar uvrstivši na album četiri već objavljena singla (cover znanog hita Katarine II ‘Radostan dan’ te ‘Porušena stabla’, ‘Tigar od papira’ i friški ‘Rekvijem za san’) te još pet brojeva: ‘Zeitgast’, ‘31221’, ‘Nisam sama’, ‘Obasjani’ i ‘Kada jednom’.
Naslovni broj albuma plod je uspjelih spajanja diskoidnog ritma sa sintesajzerskim štihom osamdesetih bandova poput Tears For Fears, pametne pop melodije te Vavine gitare koja odlično akcentira temu uz kratki bjesomučni solo. Uvodni broj albuma je više nego zanimljiva lijena “Nisam sama” otvorena basom Sergeja Hofmana i bubnjem Bobe Grujičića dok Vava ulazi u prostor gitarskih stilizacija Bernarda Sumnera uz vokal Ive Močibob. Rekao bi da na cijelom albumu udara pečat tipičan za “riječku školu”. Dakako uz Vavinu gitaru koja, kako on to već zna, začinjava svaki lijeno mazni broj fluidnom “ambijentalnošću” te solom bisernog tona. Zaključna instrumentalna ‘31221’ stoga od početka do kraja nosi pečat Vavine sklonosti za morriconeovsku ambijentalnost.
‘Apneja’ je stoga na određeni način i ušće barem dijela autorskih, žanrovskih i stilskih sklonosti sjajnoga gitarista i skladatelja, odnosno “renesansnog čovjeka” Vladimira Simcicha Vave; album realiziran s rasnim bandom bez oštrih rezova u projektu koji je istodobno bezobrazno pitak i autorski te izvođački potentan.
Pogrešna fotka albuma JR Augusta, osim ako u listu 2022.-e nije upao album iz 2019.-e