Ima tome par dekada, točnije sredinom 90-ih, na albumu ‘Everything Must Go’ kroz pjesmu ‘A Design For Life’ pjevali su kmečavi alter brit pop rock prerazvikanci Manic Street Preachers svoje vizije alter i underground pos Smith filozofije. Pjesma istražuje teme klasnog sukoba te identiteta i solidarnosti radničke klase, inspirirana snažnim socijalističkim uvjerenjima benda.
Fast forward trideset godina kasnije. Novi vizualni identitet grada Zagreba, u svojoj skicoznoj ili konačnoj formi, izazvao je ono što ste mogli očekivati ako se niste prekjučer probudili putujući vremenskim kapsulama kroz balkanska prolazna vremena – backlash negativnih i nešto manje afirmativnih reakcija na društvenim mrežama. Svatko ima mišljenje, rijetki imaju mozak i argumente mimo vlastitih dojmova i legitimnog ukusa za lijepo i nelijepo. Svatko ima društvenomrežnu platformu, tako da automatski činom logiranja na vlastiti profil svi postaju grafički dizajneri ili barem samozvani arbitri estetskih normi. Ovaj se fenomen može promatrati kao dokaz demokratičnosti interneta ili kao dokaz kako šum komunikacijskog kanala, čitaj buka nikad nije bila jača, a argumenti nikad slabiji.
Estetika je postala ideološki rat
Zanimljivo je to kako i dizajn, nešto što bi trebalo biti funkcionalno i estetski promišljeno, postaje bojno polje za ideološke ratove. Oko boja, fontova i simbola vodi se bitka epskih razmjera. Kao što se poslije potresa razmnožila koncentracija seizmologa i stućljaka za podrhtavanja tla, tako se preko noći pronađe moćna gomilica samozvanih s dosegom dobacivanja vlastitih paradigmi i i vizija dobrog, boljeg, očajnog.
Kroz komentare na mrežama se protežu optužbe za diletantizam, korupciju, neukus i maltene propast civilizacije zbog novih prijedloga loga kao identitetnog pečata jednog pseudo glavnog grada. Kritike dolaze i od profesionalaca, ali i od korisnika čije je jedino iskustvo s dizajnom odabir filtera na Instagramu. No, realno, tko im i zašto može i treba zamjeriti? Javna sfera postala je prostor u kojem svatko može reći sve, neovisno o kompetencijama, i u tome je, na neki način, i ljepota i tragedija suvremenog doba.
View this post on Instagram
Nije problem u tome što netko izražava neslaganje, već što to neslaganje često dolazi s dozom moralne panike, kao da je redizajn grada nešto što nas vodi ravno u distopiju. Paradoksalno, isti oni koji zagovaraju slobodu izražavanja u umjetnosti, kulturi i dizajnu, često su najglasniji u svojoj netoleranciji prema nečemu što im se jednostavno ne sviđa.
Ljubav prema gradu
U tom kontekstu ljubavi, vrijedi se prisjetiti Toma Gotovca, čiji je performans ‘Zagreb, volim te!’ iz 1981. godine bio možda najradikalniji vizualni iskaz ljubavi prema ovom gradu. Gotovac je hodao gol centrom Zagreba, a njegov čin bio je komuniciran kao umjetnički manifest – čin slobode, provokacije i osobnog izraza. Danas bi, čini se, ista ta publika koja sada raspravlja o dizajnu grada, Gotovca ili slavila kao genijalca ili osudila kao bolesnika, ovisno o trenutnoj Twitter, Facebook, Insta atmosferi. Na Tik Toku bi mu zblurali kurčić i slavili ga kao meme.
Jedan od likova koji je Toma poznavao osobno, redatelj i glumac Miran Kurspahić prisjetio se legendarnog Toma koji bi nebiranim leksikom sasuo par materina i muških spolnih organa komentirajući sistem i sve natječajne odluke kao teže sranje.
S jedne strane ringa, svi su stručnjaci za dizajn. S druge strane ringa, samo stručnjaci bi smjeli komentirati jer puk je glup i Tomovog k…ca ništa pod Bogom milim ne kuži. Jea right, Tom Gotovac se okreće u grobu i dignuo mu se k…čić. Inače, bio jednom jedan natječaj kad su organizatori natječaja znali pobjednika i prije natječaja, a pobijedio je lik čija se sestra je…la s organizatorom natječaja. Ovo nije taj natječaj. I to se inače nikad tako ne radi u Hrvatskoj. Dobro, nekad nije sestra.
Dizajn Zagreba, kao i svaki drugi oblik javne umjetnosti, nikada neće zadovoljiti sve. I ne moraju.
Ono što bismo mogli zatražiti je malo više kulture, pristojnosti i argumentiranja mimo površnost difamiranja i apriornog odbacivanja tuđih prijedloga, mišljenja, ukusa u bilo kakvoj a kamoli javnoj raspravi. Malo više razumijevanja da estetika nije egzaktna znanost i malo više svijesti da mišljenje, koliko god bilo legitimno, ne znači nužno i stručnost. Niti boli. U suprotnom, završit ćemo i pristati na plutanje u vizualnoj balegi i kaosu u kojem su svi stručni, svi dizajneri, svi umjetnici, ali nitko više nije zadovoljan. Niti ima mimo hračka bilo kakvo alternativno i konstruktivno rješenje.
Što opet nije pitanje ičega doli osnovne kulture i pristojnosti te krive adrese komuniciranja vlastitih frustracija i rješenja istih. Što društvene mreže nikad nisu bile. A ni lynch masa, puna potrebe a prazna znanja.
Naslovna fotografija: Screensht YouTube