Pop Cooltura: Eurowrong, a ne Eurosong

Svake, ali svake godine ista spika oko Eurosonga. 
Asteroid XYZ666 se približava strelovitom brzinom Zemlji i u polufinalu ili finalu fijukanja pored našeg sela promašit će ceo fudbal bez potrebe isprike svim tim razularenim malim Nostradamusima koji su čekali tren velikog udara, pardon, pobjede. 

Nikako iskopati model po kojem to mediji, pa i oni najpovršniji, ustupaju toliko mjesta za maltene znanstvene analize, predviđanja, bildanja očekivanja, kladionice, pumpanja napetosti, nadnacionalni naboj oko nečeg toliko profanog, mahom praznog sadržaja, a prepunog pokušaja forme.

Nekad se u prošlom stoljeću znalo sjećati i dogoditi pjesme

OK, poneke godine ispadne najgledaniji TV događaj godine EU radio difuzije. Kad nema Olimpijada ili Svjetskih i Europskih nogometnih prvenstava. Super, opet je TV festival i show. Raison d etre Eurosonga je opravdan čim je klikbejt toliki. 

Nekad se u prošlom stoljeću znalo sjećati i dogoditi pjesme. ABBA-in ‘Waterloo’ je dan danas evergreen svih nad svim. Johnny Loganove pobjede i srpedrapateljna ‘Hold Me Now’ iz vremena irske dominacije Eurosongom su ostavljale okusa u vjeru da forma nekad ustupa mjesta sadržajima. Pa čak i kad su marketing magovi isfurali trikove poput Tatu ili mlađahne Sandre Kim, opet je uz eksploataciju seksa ili maloljetnosti išla kakva takva pjesmica.
One hit wonderi su obilježavali natjecanje još otkad je Velika Britanija predstavila Sandie Shaw ili Lulu, pa se kasnijih godina dosjetili s Katrinom And The Waves doskočiti win win modelu. Poslije prvih godina uhodavanja sredinom pedesetih kad se ping pongalo između Francuske šansonama i Nizozemske, svakakve su se taktike znale nać, pa je i Kanađanka Celine Dion svojedobno predstavljala Švicarsku. A Marija je Šefirević Srbiju. Zadnji lik kojeg se sjećate s pjesmom koja je mogla imati veliko početno slovo P, onaj je bolesni Portugalac iz 2017. Salvador Sobral koji je imao ozbiljnu operaciju srca pred sobom i moglo se uganuti mladog života da nije pobijedio. Ali i lijepo je pjevao, ne može se reći. Amar Pelos Dois. 

Hrvatska od samostalnosti nije našla ključ

Pobjede se dodjeljuju po tko zna kojim mimoglazbenim ključevima, političkim vaganjima, zadovoljavanjima tereta svakom pomalo, preferirat ćemo ove one, ovisno o tome koliko su im sjebane nacionalne ekonomije ili su pred ratom pa egzistencijalno u ku.cu.
Pa će se u sedam dekada povijesti naći i napraviti mjesta nekad i za Jugoslaviju s Lime Dujmića „Rock Me Baby“ grupe Riva koja ne bi izdržala danas ni jednu malo ozbiljniju glazbeno kritičku evaluaciju niti dobacila dalje od pjesmuljka koji završava na B stranama albuma bendića C derivacija ABBA-e ili B verzije Fosila. Novih.
Hrvatska od samostalnosti nije našla ključ. I uvijek se dva tjedna prije i tjedan nakon održavanja izbora, ovisno je li ispadanje bilo u polufinalu ili finalu, pokušavalo analizirati moduse neuspjeha. Taj dio obično bude najzabavniji i najsmješniji. Kad „znalci“ analiziraju uzroke neuspjeha. Kako to gordo i sudbonosno zvuči. I slijedeći puta ćemo pametnije 😊. 

Ali cijela ona monumantalnost magle okolo. Kao da se ne smije pomiriti s činjenicom da se radi o TV showu. Glazbeno estradnom pop defileu zemalja koje pokušavaju ponuditi svoju godišnju ideju mash upa modernog i autohtonog.
Rusi cupkaju, Skandinavci i sredozemci cvile, Turci drmaju bokovima i egzotični su, Španjolci i Portugalci malo plešu malo plaču, Francuzi su mahom depra party, Balkanci bi imitirali zapad, a Englezi se prave da nisu Englezi ni nacija pop industrije nego njihov konzervativni dio koji se na Eurosongu ponaša kao HDZ u Hrvatskoj. Inače bi pobjeđivali svake godine upošljavanjem braće Gallagher, Jarvisa Cockera, Bretta Andersona, Chrisa Martina i takvih 9o’s kapaciteta da im pišu pop hitove novog milenija.

Nitko se još nije doduše sjetio upregnuti Let3

Što se Hrvatske tiče, mi se ne damo i nadamo. Nekad smo probali slati sklepane boy bend klape, nekad pokušavamo retro retra, nekad bi bili moderni, nekad bi vako nako i nikako ako debeli Žak zaslavujči. Ninu su Badrićku slali nije išlo, Severinu su slali s Bregovićevim potpurijem – ništa se ispod njene štikle nije cmrcnulo. Ne ide nam pogađanje win win kombinacije. Prekrasno mlado pjevačko stvorenje Franka Batelićka je preklani imala stvar „Crazy“ koje je nimalo lošija od ovogodišnje Albinine dance hit plesničice „Tick Tock“ pa je ispala najgorim plasmanom Hrvatske ikad. Zlosretni i zluradi estradnjaci su trljali ruke nad „neuspjehom“ Čarlijeve male. Koja promašena, a tipska Levatska rabota. Mala Splitjanka Albina je sva na mjestu, ali sve ispod pobjede ili drugog mjesta ili prvih pet bit će neuspjeh. Jer. 

Nitko se još nije doduše sjetio upregnuti Let3 kao nekad skoro Kawasaki 3p da probaju izvesti nešto što je Rambo Amadeus izvodio za Crnu Goru pred nešto godina ili zbor zrikavaca koji bi nogama trljali jedinstvenu izvedbu Lijepe Naše, pa kroz taj nadnacionalni guinessovski aranžman skrenuli pozornost i bili drugačiji. Ovako ostajemo položenih nada na Albininom dekolteu oko guzice da pukne u presudnom trenu pa se sjetimo još koječega osim zlaćanog osmijeha i fakat zarazne dance pjesmice. 

I onda, nekad Ksenija Urličić, pa Aco Kostadinov, danas Ulla Tolj u onako finjak isklesanom profilu s istaknutim lijepim nogama po hodnicima naganjaju predstavnike drugih prijateljskih država da kroejšiji podižu palčeve kad žiriji odglasaju. Ove godine se Jurosong održava u Nizozemskoj pa se u taktike lobiranja da nije korona restrikcija lako dalo ugradit dimljenje po coffee shopovima i po redlight districtima. Kurve, Vuco, janjetina i šampanjac. Ne ide ni u modernom svijetu puno dalje od toga, samo se ne zove janjetina nego veganske pizdarije. Prema preslušanom i kladionicama visoko kotiraju Talijani manekeni koji imitiraju neki fol alter indie rock bend, Izraelci su produkcijski moderni i rasplesani i podsjećaju na nešto ali nisu plagirali, štuc. 

Treba preživjeti delegiranja, mozganja, skupove znalaca…

Bokte, kao da se radi o ičem glazbeno referentnom ili bitnom, a ne tek tjedno prolaznom PR defileu lobiranja TV centara, hypeanja sezonskih i politički korektnih trendova ili šok sistem izvođača.
A ha, ove godine ćemo dvospolca koji je zapravo mužjak, ali izgleda kao žena, pa je to fora jer LGBT zajednica treba dašak vjetra u leđa, lani ćemo wannabe metalce koji su estradno skrpani za publiku koja s metalom ima veze koliko Hrvatska s mozgom, onda ćemo opet normalizirati pa pustiti pjesmu. Ne ide dalje od toga.
Treba preživjet delegiranja, mozganja, mudroznanstvene skupove znalaca iz svijeta estradnog ničega imitiraju profesora zamišljene šetnje Balthazara, cijepaju se jezgre atoma, otkrivaju modusi kretanja binoma u logičkim opstrukcijama njegove antimaterije, recikliraju ireverzibilnu teoriju nuklearne fisije, nalaze dokaze života na Jupiteru, pripremaju mogućnosti za pronalazak binarnih kodova pomoću kojih se ulazi u stanice raka i uništava ih u razvojnoj ili bilo kojoj drugoj fazi. Samo bitno. Vi stavite hashtag. Koliko promašenija stručnost može biti od stručnosti kužera estradnih movementa valjalo bi se posavjetovati s doktorantima kapaciteta Cjepinski, Škoro, Vuco i slične visokoznanstvene brigade. 

U suprotnom, radilo bi se tek o TV showu u kojem vrhunac zabave budu kadrovi blago nagnutog zgloba feminiziranih ili jako gej voditelja koji će se u hiperafektu unositi mikrofonom u facu naše preslatke predstavnice prilikom ispitivanja jesu li nijanse šljokica pinka na njoj dovoljne ove godine, hoće li joj koji treger oko fino izbačene guzice ispasti u prvi plan i zasjeniti tik tok movement. Ili će sve biti tip top. Tik tok. Sok sak.

Lani je bio najbolji Eurosong nakon dugog niza godina, a korona pauza je napravila i nešto neloše.

Eurowrong 2021. uzvraća udarac. Tik tak.