Vječno aktualno pitanje od Čakovca do Dubrovnika, Vukovara do Umaga i sličnih kris kroseva Lijepom Našom ponekad i Njihovom. Isto ste nekoć slušali u verziji od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Nešto se big time promijenilo baš i nije. Znate, kako kažu, napravit ćemo kao oni, samo malo gore.
Lani je bila najava rata. Postavljeni su balvani. Ustalila smo sljedeća dva tjedna kao ključna. Ljudi smo, dogovorili smo se. Ali ova godina će tek prav zaprav rasplamsati i postaviti temelje novom ratu. Dogovorit ćemo se oko datuma je li to zapravo bilo kad su pukli kod Pakraca, kad su uništili i izdali Vukovar ili je to bilo posljednji zamah šišmišovih krila, ali tu smo negdje. Službeno je počeo rat. JNA se danas zove COVID19. No, to je onaj nebitniji dio pop kult faktografije. Ima nešto sitno strašnije.
Ali datumi krivo pišu da je godina postanka 1991.
U moru drhtanja oko toga koji će make up i koliko šljokica Albina napudrati prije izletavanja na Eurovision stage, klasično bitnih vijesti o novim pretendentima za gradonačelnikovanje kiflom od prostora, njihovih plaćenih oglasa i jumbo plakata na kojima sažeto obećavaju 99% onoga što nikad nisu ni namjeravali ispuniti, ali im je do 16. svibnja dobro zvučalo, čekanja Plenkovića i Milanovića da opet otvore vrećice smokija i dokače se na ‘čiji je manji’ osnovama, saznanja tko će nježnije prevlačiti kožice u foteljama od skaja pred nove lokalne izbore, čekanja da Severina i Maja Šuput snime duet, odnekle su počeli iskakati pop upovi i linkovi na filmove, albume i stvari koje su se desile jučer, prekjučer i unatrag pet do sedam godina najviše. Ali datumi krivo pišu da je godina postanka 1991.
Hm. Teško. Neće bit. Datiranje šteka. Ona crtica između brojaka rođenja i smrti postaje jebeno varijabilna. Zastrašujuće drhtava
‘Out Of Time’. ‘Nevermind’. ‘Goat’. ‘Achtung Baby’. ‘Blood Sugar Seks Magik’. ‘Badmotorfinger’. ‘Blue Lines’. ‘Screamadelica’. ‘Low End Theory’. ‘Ten’. ‘Trompe Le Monde’. ‘The Real Ramona’. ‘Apocalypse 91 – The Enemy Strikes Black’. ‘Steady Diet Of Nothing’. Samo su neka od lektirnih remek djela glazbenih ratišta koja si razvijao u svojoj školskoj sobici buljeći u plafon. Drukajući da shvatiš što je Stipeu značilo ‘Losing my religion’, Cobainu svaki lirski dadaizam i neshvatljive metafore s nemavezanja, luđacima iz The Jesus Lizarda pripremanje terena za ‘Liar’ (moguće najbolji i natenzičniji alter indie rock album svih vremena), Pixiesima mahanje remek djelima ‘Surfer Rosa’ i ‘Doolittle’, ulazak u okoštavanje silno moćne ‘Bossanove’.
Devesprve kad si bio prebalav za nosit pušku…
Jednako kao što si spustio ralje u kinima nad pojavom Dr. Lectera i sablažnjivo seksi odnosa s agenticom Clarice Starling u ‘Silence Of The Lambs’, obožavao glavu u kutiji ‘Bartona Finka’ braće Coen prije nego će je Fincher u kultnom ‘Sedam’ zacementirati na tron najstrašnijih filmova povijesti filma, navijao za Thelmu & Louise daleko prije svakog femina pokreta, oduševio se tečnošću i jezom prekrasnih ‘Fried Green Tomatoes’, razvukao osmijeh na crtić verziju ‘Ljepotice i zvijeri’, volio Jarmushov susjedski taxi road trip ‘Noć na zemlji’, razjapio ralje na likvidni metal ‘T2’ i drukao za sexy Lindu Hamilton sa šmajserom uz ‘You Could Be Mine’ Gunsa pri jurcanju motorima, urnebesno se zabavljao uz popljuvanom ‘Hudson Hawku’ s Bruce Willisom i Andie McDowell, pripremao se za indie film eksploziju s Van Santovim ‘My Own Private Idaho’, patio s Robinom Williamsom i Jeffom Bridgesom u maštovitom Gilliamovom ‘Kralju ribara’.
Sve se to naime desilo prekjučer, prije šest, sedam godina najviše. Devesprve kad si bio prebalav za nosit pušku. Ali ne prebalav za uzet jastuk i leć u lokalnom kinu s još četiri pet likova i isključit se u balonu za preživljavanje od kultne godine za određenje postmodernističkog popkulturnog rvactva.
Danas imamo prošlost. Godišnjice. I naguženu nadu
Ono što je tada izgledalo strašnim danas je veličanstveno. No, ono što strašno jest činjenica da se nije promijenilo to da tada kao mulci nismo imali budućnost. Imamo li je danas, malo će ljudi zapakirati muda i stati pred zrcalo pa se pomiriti s odgovorom. Danas imamo prošlost. Godišnjice. I naguženu nadu.
Kao što su je imali naši starci njihove Devesprve kad im nisu iskakali pop upovi iz 1961. s novim pločama Nine Simone, Coltranea, Roberta Johnsona, Monka, Milesa Davisa, Elvisa, Mingusa, Roya Orbisona, Sinatre, Arethe, Sama Cookea i ostalih pripremajući svijet za Beatlese i Stonese, nakon kojih više ništa neće biti isto.
S TV-a i kina će pričati kako su te godine uzdisali za Paulom Newmanom u Hustleru, propuštali shvatiti Bergmanov genij u ‘Through The Glas Darkly’, ali zato kužili sav komercijalizam ‘Doručka kod Tiffanyja’ i Kazanovom ‘Sjaju u travi’, guštali u crtiću ‘101 Dalmatinac’, guštali u Wilderovom ‘123’.
Njihovih je trideset godina bilo ne trideset nego šezdeset i devet i sto pedeset godina od Devesprve
Nešto vrijedno pjevušenja i sjećanja dva ključna tjedna nakon prvog slušanja
Trideset godina odavde vašim ćete klincima s čipovima pod kožom zglobova ili nad uhom govoriti kako je Devesprva ove godine bila daleko tužnija od originalne Devesprve. I prestat ćete srat kako su sljedeća dva tjedna ključna. I ostat će vam samo nada da ste 2021. odgledali naramak genijalnih filmova poput…, da su vas zabavljali ‘Free Guy’ i ‘Black Widow’, a na plakanje i oduševljavanje tjerali ‘Pieces Of Woman’, ‘Land’ i slični koje niste mogli premijerno guštati u kinima. I da je lockdown ‘Carnage’ Cave & Ellisa, ‘Spare Ribs’ Sleaford Modsa, novi Tomahawk, Rihanna, Billie Eilish i Zack De La Rocha nabio pečat na nešto vrijedno pjevušenja i sjećanja dva ključna tjedna nakon prvog slušanja.
Službeno je opet počeo rat.
Dobrodošli u novu Devesprvu. Ugodno se smjestite. Vaš život će upravo završiti i počet će imitacija. Streaming. Powered by Netflix. Hbo Go. Amazon. YouTube Originals. You name it.