U dijelu prosječno nezainteresiranih RH medija odjeknut će vijest kako 31. svibnja tekuće korona godine s radom prestaje kultna zagrebačka Stojedinica. Ups, avaj, užas, bune, demonstracije? Ma jok, ništa od toga, daj skrolaj dalje…
Kako je moguće da se ne ponavljaju demonstracije s Trga Bana Republike Devedesšeste? Kako je moguće da im dajemo za pravo? Kako je moguće da uzimaju simbol jednog vremena? Kako je moguća takva ignorancija spram nečega što je bilo simbolom otpora, mladosti i kvalitete?
Nekad, negdje, nekome. Dalekom nekome…
Kaže mladi i naočiti Marlon Brando u „Divljaku“ kad ga pitaju dobro mulac protiv čega se buniš – a što nudite? U smislu daj što daš, starče sa značkom, protiv toga sam. Jer mi je u generacijskom opisu.
Naprosto kad imaš 17, sve što počinje s 30, 40, 50 ti je biološki i generacijski neprijatelj. Bar tako se sjećam svog punka u srednjim školama. Ne kroz Sex Pistolse nego kroz Beastie Boyse. Ne kroz kokotice nego kroz trenirke i treninge hrvanja i košarke. Ne kroz alkohol i ubijanje nego propitivanje zašto stariji rade kako rade a ne jednostavnije. Ne kroz skandiranja na tribinama nego kroz kopanje načina kako pokazati Senki ili Barbari da bi im volio biti više od prijatelja koji sluša njihove egzistencijalne jade sa starijim momcima. Ne kroz teška pljuga jeftina cuga nego kroz kazališnu trupu pod utjecajem Pythona i Nadrealista kroz koju smo radili skečeve i kazališne predstave propitivajući društvene bedastoće oko sebe i izazivajući starce i sistem koji nam je tada krojio sutra. Rat. Tragovi zgarišta Juge. Tuge.
Sve što je trebalo bit slaganje s normama i izgledom svijeta odraslih zvonilo bi za uzbunu. Koji to štreberi, odlikašice i dupelisci klimaju starijima da u pravu ste? Kad si mlad, bunt bi trebalo biti tvoje prirodno biološko stanje. Razloge za isti tražiš poslije. Uz taktove brutalne riff paljbe ‘Search & Destroy’ The Stoogesa.
Zagrebačko gnijezdo kulturnjačkog otpora
Kasnije, kad zakoračiš u tridesete i četrdesete pa proširiš horizonte, dozvoljavaš da si bio nabildani mladi konj u utrci koji premalo gleda i osvrće se na prekrasni svijet mimo svoje trkače lajne. Pomalo shvaćaš koliko si glup i kretenast musavac bio. Ali hej, ako mladost ne opravdava besvest kako su to svjedočili grafiti citirajući Koju iz Discipline Kičme, glupost sigurno možeš opravdati. Kad ćeš biti neokrznuto glup i potpuno pogrešan ako ne sa 17?
Tako nekako si shvaćao radio days i utjecaje okoline. U vrijeme bez interneta jedina efektivna kontrakultura koje se sjećaš u poratnim godinama bio je Radio Stojedan. Zagrebačko gnijezdo kulturnjačkog otpora oko kojeg se sjatilo slobodoumnomislećih intelektualaca i mladih revolucionara koji su jednako prsima išli na garnizone političkih i društvenih pozicija. Naravno, da je u tom gnijezdu uz kvalitetne i pečatom vrijedne jedinke uvijek bilo švercanja i pripetavanja raznoraznih žmuklera koji bi se nekako uspjeli provlačiti jer je biti Stojedan značilo biti cool.
Kroz referentne radio emisije u kojima su poput tiska Ferala najašili i ne bojali se izreći mišljenja kontra garnitura po Saborima i Vladama, tu se prepoznavalo njihovog potpisa. Kroz izbore glazbe by klasna urednička imena, a ne autopiloti. Kroz razne vrste kulturnjačkog utjecaja, frekvencija je u prvom i dijelu drugog voditeljskog i uredničkog vala od prve polovice Osamdesetih do prve polovice Devedesetih u desetak godina izgradila svoj status kontrakulturnog punkta i izvoznika kvalitetnih budućih voditeljskih TV i inih kadrova. Cca kao neki dodatak OTV-a ranih dana.
Emisije su izbacivale svoje kontrakulturne heroje
Start upali su početkom svibnja 1984. kao Omladinski radio, uz pečat Silvija Vrbanca čiji je Radio Šlic ilegalno prkosio uobičajenim frekvama finom zajebancijom i glazbeno kvalitetnim i alternativnim uredničkim potpisom. Od Studentskog doma na Savi preseljeni su oko Univerzijade u centar u Gajevu, gdje gnijezde i danas. Tj. gnijezdili su. Ali od One Man Music Showa, Aktualca, Cenera, Parlament Showa, Kronikedana, Retrovizora, Gost-I-One, Blackouta, Van struje, High Voltagea, Frigidnih utičnica i sličnih, emisije su izbacivale svoje kontrakulturne heroje.
Sjećam se kazeta sa snimljenim emisijama ‘Zločeste djece’ iz vremena kad su Pervan i Zuhra bili stvarno anarhični i jebeno duhoviti. Kad im je Vinko Grubišić držao humorna leđa. Kad je Piro pištao tankim glasićem, a Nino Bantić se lijepo uklapao u glumatanja glasova raspada Jugoslavije. Kružile su kao kojekakav relikvij. Ekipe friendova iz Zg-a su nam snimali na prazne sonyjevke ili tdk kazete i predavali robu na koncertima. Wow, koji je to bio doživljaj. Do izlizavanja smo ih presnimavali i premotavali, umirali od smijeha kad su karikirali raspade Juge i slične poratne podjebancije. I onda još. I još. I još. Meštar, Ćurlić, Zrinka, Danijela, Švec i Peh, Balin i Balen, deseci i stotine urednika i voditelja te oko tisuće novinara raznih markacija prodefilirale su Stojedinicom kao filtrom profesionalnosti i testiranja kakve takve nezavisnosti i drčnosti. Nešto poput onoga što na web nebu danas pokušava odraziti Babićev Index.
Radio 101 je postao sve ono protiv čega se borio
Nedostatak masovnih demonstracija u utorak i naricanja nad ‘kultnim’ radijem ide pod fileove – ljude boli k…c. I generalno, a u ovom konkretnom slučaju i zato jer je posljednju dekadu otkad je Švabo preuzeo vlasničku strukturu i otkupio stečaj, Radio 101 samo ime. Ništa više. Preskačući vlasničke društvenopolitičke igrice i potezi koji stoje oko oduzimanja koncesije, raspisivanja novog natječaja i vraćanja eventualne stare frekve, Radio 101 je prestao postojati prvi put nakon velikih demonstracija na Trgu 1996. kada su unutarnje struje i ega po radiju počeli uzimati primat ideji radija s karakterom. A pogotovo nakon 2012. kad je inozemni kapital klipnuo domaći mozak i indie stav.
Radio 101 je postao sve ono protiv čega se borio. Kao bivša ljubav koju si obožavao i od koje poznaješ tek tijelo i ime koje je ostalo isto, ali je sadržaj i karakter odavna stenjao i znojio se pod nekim financijski zadovoljavajućim tipom koji priča švapski, nosi rolexe i kurči se poznavanjem tržišta. Ali mu nedostaje strast i ne zna kako se svoju ljubav drži da bi ona vriskala od sreće i zadovoljstva i imala krila. Ljubav koja se tržila i koja se kupovala. Narodni radio je posljednjih godina postao alternativnijim od Stojedinice na kojoj je zavladao Nickelback i autopilotne tj bespilotne radio frekvencijske letjelice. Program bez identiteta, kako uredničkog tako ni glazbenog, postao je program kojeg sluša tek nekritična inertna amorfna masa koja će do kraja života glasati za SDP ili HDZ bez obzira kakva im govna dotični servirali i koliko se kriminala podvuče kroz njihove kratice.
Radio 101 u Zagrebu se i RH posljednjih godina i natruhama zove Radio Student, tj. u ideji istog bi trebao biti, kad bi imao uopće medijski feedback i slušanost i drugo društveno vrijeme, a ne se dokidao u eksperimentalnom programu odgoja studenata novinarstva.
A sutra?
Svejedno je, dokle god iza Radija 101 ne stoje ljudi, urednici, voditelji i novinari, kojima neće biti problem staviti svoja jaja na panj i reći fuck you off faking Škoro, Tomašević, Milanović, Plenković, Kolinda, Benčićka, Raspudić i Raspudićka, Thompson, Šuput, Bare, Edo, Đoni, Stanković, Babić, Dežulović i sva slična kakti amblemska i medijski neupitna i nedodirljiva bratija i svita, pa makar bili u krivu. Ali, neki against protiv političkog, društvenog i kulturnjačkog establishmenta mora postojati. Dokle ga nema, nema niti svrhe, a niti potrebe za cviljenjem.
Plač za mrtvima i narikanje je odrađeno prije dvadesetak i desetak godina. Danas bi bila glupost i uzaludno potrošena minuta koju ste kvalitetnije mogli provesti brinući i nestrpljivo očekujući nove fotke iz kinderbeta Maje Šutnut Tarantino i njenog In Blooma sa zvucima Rozgine Nirvane.
Ako se razumijemo, a razumijemo se, ovaj puta jako dobro, na obostranu žalost.
________________________________________________________________________