“Prestanite biti toliko sitni”, kaže Sharon Stone nedavno, referirajući se na sociološki i komunikološki društveni trend zvan cancel culture kao ‘the stupidest thing I’ve ever seen’. Odrastite, nastavila je, razvijte nešto što se zove empatija i mogućnost kvalitetne komunikacije.
“I think when people say things that they feel and mean, and it’s offensive to you, it’s a brilliant opportunity for everyone to learn and grow and understand each other. We all come from different ages, different cultures, different backgrounds, different things, and have had different experiences, different traumas, different upbringings, different parents, different religious backgrounds, different everything. Give people an opportunity to discuss things before you wipe out their entire person over a statement or a comment or a misunderstanding…”, zaključuje žena koja nije samo prekrižila noge i ušla u povijest. Stone je brand pametne i prelijepe seks simbolke iz vremena kad se Hollywood na druge načine i podosta manje uškopljeno nosio s terminima ženske seksualnosti nego danas.
Dvije strane izvora informacija
Ako racionaliziraš kao pametna, ostvarena i indie žena, slučajno i movie superstar, onda ne trebaju dodatne logike ni pojašnjenja pečatiranju činjenice da svaka kvalitetna i otvorena komunikacija mora nužno imati dvije strane izvora informacija. A njihov protok mora biti trosmjeran – između kreatora informacija, primatelja informacije i publike. I nužno se mora bazirati na argumentima i činjenicama, a ne isključivo subjektivnim dojmovima, uvjerenjima i često „rekla kazala“ standardima.
Nekad se to zvalo odjebi brzinom svjetlosti u skokovima, a danas politički korektno i s finim tirkiznim rukavicama – cancel culture. Da ne biste mislili kako je riječ o originalnom pojmu, ta kontrakultura vuče korijene i originse iz Grčke i atenske demokracije, a odakle drugdje, napose tamo je sve smišljeno što vrijedi i danas.
Tada je vladao ostrakizam – desetgodišnje izbacivanje iz društva nepoćudnih članova čije su ideje mogle ne bit simpatičnima tadašnjim političkim pozicionerima i vlastodršcima. Dvije su strane medalje. I tada je bilo debilnih i paranočnih schizofrenika ili samo patoloških egomanijaka koji su drkali na svoje pojavnosti i bitnosti u medijima, pa ne bi birali sredstva ni riječi koristiti svoje pravo na glasnost da vas obavijeste o urotama kakvima se bavio donedavno bivši glavni vlasuljar Amerike. Ili redikulni tuzemni saborski zastupnici i kandidati za gradonačelnikovanje gradićima ove tužne kifle od prostora. Puno češće taj izgon je korišten kao perfidno sredstvo tiranije i prikrivenog denfanja demokracije, u našim prostorima samo tisuća godina BC. Prije Krista, ne korone. Ali pomaci su neznatni.
Stvar je banalna i prvoloptaški jasna. Treba koristiti mozak. Kad ga ne koristiš onda je nasilje bilo fizičko bilo intelektualno odabir broj jedan. A cancel culture je bullying i zlostavljanje svoje vrste
Sve moderne varijacije cancel culture
Naime, danas je online ufurao blacklisting, bojkoting, opozivanje, suđenje za misao, kontrapunkt, persona non grata, online posramljivanje, nastavite niz, sve moderne varijacije cancel culture. Kulture otkazivanja određene osobe koja ima kontroverzne stavove čime ne odgovara vodećim dominantnim tendencijama ni uslužnim ovršnim djelatnostima. I umjesto da se otvorenom komunikacijom takve likove dovodi pred gotov čin i raskrinkava njihovo palamuđenje dovođenjem pred gotov čin i suočavanjem s nonsensima iza kojih stoje, moderna sexy 2.0. svita se odlučuje otkazivati ih. U prijevodu – osuditi i izbrisati.
Cancel culture traži mozak i razboritost i kritičnost i sposobnost razlikovati jednog Davida Ickea od South Parka i Trumpa od Eminema, na stranu njihove političke i ine društveno političke agende. Stvar je vrlo banalna i prvoloptaški jasna. Treba koristiti mozak. Kad ga ne koristiš onda je nasilje bilo fizičko bilo intelektualno odabir broj jedan. A cancel culture je bullying i zlostavljanje svoje vrste.
Jer ako ćete zagrebat površinu ne postoji osobe na svijetu koja svojim javnim djelovanjem i radom nije ponekad bila potencijalnim segmentom cancel culture. Samo ako je moralizatorska i politički korektna zajednica uzme na zub. Mogla je Tatjana Jurić bit otkazana kad joj je izletila psovka u radio eter pred desetak godina. Uuu no no. Jok jok. Moglo je otkazat Zdravka Mamića čiji igrokaz ovog trena drma hrvatsko pravosuđe. Jok. Zabavan je i svi mu se smiju. Mogla je i Hrvatska bit otkazana in general da je do te logike. Ništa lakše. Ne sviđa ti se – otkažeš ga.
kckyxfkyxjgkcxjgfldk
Pa da je do cancel culture iza ove tipkovnice prvo bih otkazao onog plavookog egomanijaka čiji se višak ega i vremena, a manjak takta i socijalne discipline pokazuje u online dijarejama ‘Zoran Milanović is typing…’.
I njegovu prednicu barbiku Coolindu da je trend uzeo maha u vrijeme njenog paradiranja. Otkazao bih pravo na javni govor 90% i to sam malo rekao tuzemnih politikanata i isti broj javnih lica i pripadnika estradnog krda i kulta poznatosti. Ajme koliko je tu pacijenture. Za izložbu. Madame Tussaud uživo.
Rijetki bi petki preživjeli čistku. Možda Irena Žilić, Mary May i Dalibor Barić i Damir Avdić i još pokoje samozatajno genijalno stvorenje koje ionako ne mari za sve forme svojih medijskih pojavnosti, nego im je stalo do sadržaja – njihovog rada i njihove kreativnosti. Kamo sreće da su politički nekorektni pa da lynch mob može i o njima raspravljati. Ovako su samo fantastični u tome što rade pa vam ostaje samo voljeti ili-ili ne, ali cijeniti ne ne možete.
O ukusima se mora raspravljati ali ne dojmovima i hračkovima nego argumentima. Pa naučiti uvažiti tuđe zašto zato i ne se osjećati krivim ako ne mislite isto kao i suprotna strana. Dapače, to se zove kulturom kvalitetne komunikacije. Opozitu diskvalifikatornom terminu – cancel culture
To je vrlo blisko onim floskulama kako se o ukusima se ne raspravlja. Istina. Ne raspravljaju nesposobni. I licemjerni. To da se o ukusima ne raspravlja zvuči protokolarno i bontonski genijalno. Samo što je korijenski netočno i opasno. Kad o ukusima ne raspravljaš onda se na području jedne močvarne glazbene scene dešavaju Thompsoni, Maje Šuput i njihove xyz zabavne inačice. O ukusima se mora raspravljati ali ne dojmovima i hračkovima nego argumentima. Pa naučiti uvažiti tuđe zašto zato i ne se osjećati krivim ako ne mislite isto kao i suprotna strana. Dapače, to se zove kulturom kvalitetne komunikacije. Opozitu diskvalifikatornom terminu – cancel culture.
Umiveno smješkanje, svilene rukavice, imitacija života…
Kultura opozivanja nije kultura uopće, dapače, riječ je o trendu slabića i kukavica koji ne znaju braniti svoje stavove argumentima nego se nalaze ugroženim svim onim što im ne odgovara. U stvarnosti jedina ispravna cancel cultura bila bi kad bi otkazali sami sebe iz dotoka takvih informacija i osoba koje vas ne zanimaju. Sjećate se isto one bontonske pomesti ispred svojih dvorišta i vrata i gledati svoja posla. E, kad to bude riješeno i na ogledni primjer odličnosti onda uzeti kamenčiće pa se nabacivati po susjednim dvorištima.
U grob će nas strpat ako ne već taj idiocracy i hiperglupizam koji svakim danom pušta preko sve više pora, onda zasigurno politička korektnost. To umiveno smješkanje i te svilene rukavice i te imitacije života. Zadnji puta kada su dobro izgledale je bilo u istoimenom spotu neprežaljenih R.E.M.-a.
Btw, odjebi brzinom svjetlosti još uvijek zvuči puno sigurnije i brže nego cancel culture. Za taktičnost ne pitate susjede kao ni za svoj humak ni grobno mjesto. Ako se razumijemo. Ako ne, cancel 😉.