Gotovo je.
Katarska nogometna jednomjesečna namještaljka i masturbacija na novac preko poštenja FIFA-e i “kruha i igara” košmar najnebitnije i najpreplaćenije sporedne igre na svijetu je iza nas. Možemo odahnuti, natrag dobaciti na ono manje bitno, trenutne i sutrašnje krize, ratove i Ukrajini, sjećanja s nostalgijom na brojenje mrtvih od korone.
Đir svi smo mi Gotovina i puno je njih Proud To Be A Croat. Osobito oni Kanade, Australije, Njemačke, Švecke, Irske i inih “što dalje to više volimo domovinu i ponosni smo Hrvati”, otadžbina. Vatreni su kao treći na svijetu dočekani u nedjelju popodne na provincijskom derneku od 2 milijuna kuna na Trgu Republike i Bana Jelačića u glavnom selu Hrvatske. Htjelo se ispasti civilizirano, bez Thompsona, samo s Jurom Stublićem i pratećim mu bendom Film kojem je netko zaboravio dojaviti zašto je tu, Dalekom obalom bez Bana i jedinog bitnog člana, Prljavim Kazalištem (povratak na mjesto ponosa i slave), Dalmatinom, Zaprešić Boysima, Općom opasnosti i Slavonija bendom. Koji su izveli naramak hitova i “navijačkih himni” i budnica, a čiji je antiklimaks mogao lako biti jednim od razloga nogometa prikazanog na prvenstvu i neefikasne igre mimo mimo eliminacijske s Kanadom i utješnog finala s Marokom.
View this post on Instagram
Od Instagramuše do prijetnje
Proslavili su neimanje bronce i turnir s dvije pobjede, četiri neriješene i jednim porazom, koji im je omogućio biti brojeni trećom momčadi svijeta. Ju huuuu.
Vratila se i utjecajna i bitna Knoll lutka bez skidanja u toples (slijedi uzdah u publici onih ispod 14 godina i ispod 54 IQ-a), ali sva u klasičnom predimenzioniranom kockastom. S porukama tipa da smo mali, ali ponosni. I da nas ima. Postati subjektom teorije zavjera – jer prema dijelu srpskih medija ona je projektom hrvatskih obavještajnih službi u smjeru antisrpskog terorističkog i kontraobavještajnog djelovanja – nije malo postignuće. Od Instagram objavuše do objekta potencijalne katedre na sociologiji i politologiji zbog spajanja dviju krajnjih bezumnosti – i to se može 18. 12. 2022. S naglaskom na – objekt.
Kristini Mandarini se štuca. Branite ih obje, feminizam je u cvatu. Apsolutno imaju prava biti i prodavati to što jesu, a tko je Vama zavisnici kriv jer ne nosite šestice, ne šminkate se tri sloja istaknuto previše i ne izgledate kao B strana singlova Severine iz doba kad je vjerovala u Afriku papriku, a ne ljubav. Proud To Be A Croatica.
3:3 za optimiste
Još nekako preboliš kad nisi nogometni prvak svijeta s učinkom da u 5 utakmica do polufinala u realnom vremenu pobijediš jednu i to drugu najgoru momčad prvenstva s 4:1, ali i od njih si uspio gubiti i stizati prednost cijelo prvo poluvrijeme. Isto tako postigneš samo 2 gola iz 4 prilike u još jednom 5, slovima – pet – utakmica. Istovremeno od Belgije, Brazila, Japana preživjeli su pet, tri, četiri stopostotne prilike, stative, whatever. Koje su mogle, bez Gospe i dobrog klečanja pred Bogom završiti i drugačije te otpremiti Vatrene i nakon prve faze kući plačući. Nisu. Sjajno.
Evo nova dva mjesta za ponos. I kukanje “nije bio penal” i “suci su krivi” i “nisu trebali mijenjat dresove”. Ali onda su u polufinalu sjeli pred Argentinu koja je od šest sjajnih prilika iskoristila samo pola i izjednačila rezultat iz Rusije kada su ih u eliminacijskoj fazi Vatreni tukli istim rezultatom. Dakle 3:3 za optimiste. Na penale bi ih naravno dobili. Jer hobotnica Livaković, skinuo bi Messiju drugi penal 200%. 😉
View this post on Instagram
Biti među tri u svijetu na turniru koji se zove Svjetsko nogometno prvenstvo i to četiri tj. osam godina zaredom, mala zemlja, ispod 4 milje ljudi blabla, statistički je uspjeh. Osobito s onim što su pokazali kao igrom. Prvo poluvrijeme protiv Brazila, bljeskovi protiv Japana po 5, 10 minuta, Belgije i prvih pola sata mrtvljenja kontra Argentine, ličilo je na reprezentaciju koja ima pravo dići bradu. Ostalo je bilo ziheraštvo, kockanje i zapravo potpuno promašen taktički pristup s takvim nogometnim potencijalima kakvima su se pokazali Gvardiol, Livaković, Juranović, Majer i trkači predvođeni Modrićem i sjenama Lovrena i Perišića. Bez i jednog klasičnog i respektabilno efikasnog napadača.
Ali ne imati više prilike gledat pjesnika metafizika dr.sc. Joška Jeličića dok u primetimeu HTV-a iskorištava ukazanu priliku duhovito komentirati svijet oko sebe – za to će trebat antidepresivi. U najmanju ruku. Jer i on je Proud To Be A Croat.
Jeste li znali da 16% stanovništva u RH ima invaliditet?
Za to vrijeme par dana prije tog najbitnijeg dočeka na svijetu od 2018. naovamo, na Markovom su trgu pred Saborom i Vladom izašli s kolicima zamarat i tupit o pravima. Manje bitno od toga jel bio penal ili je sudac kriv i jesu li porazi Vatrenih rezultat prevelike urote belosveckih razmjera ili naprosto nedovoljno dobre igre, evo jedne druge igre. U RH živi 624.000 osoba s invaliditetom, što je 16% stanovništva, 56,7 % muškarci i 43,3 % žene. Po novom prijedlogu Zakona o asistenciji invalidnim osobama i inkluzivnom dodatku osobe i djeca s invaliditetom se cipelare na dosad neviđen način. Finu su offside zamku smjestili majstori iz vladine reprezentacije. Primjerice, jeste li znali da:
- Tjedan ima 5 dana. Vikendima invalidi ne postoje.
- Osobni asistenti dobiju pomoć za 16 sati dnevno. Onih 8 kad invalidi spavaju ne postoje invaliditeti.
- Asistenti mogu biti samo nezaposleni. Njihov dodatak je 2000 kuna mjesečno. Zapravo ne zna se cijena sata još.
- Pazi ovo: djeca invalidi NE mogu ostvarivati pravo na osobnu asistenciju ako imaju roditelja njegovatelja. Što kad se roditelj njegovatelj razboli? Štuc.
- Osobe s invaliditetom NE mogu i NE smiju birati osobnog asistenta. Znači prijavi se tko se prijavi.
- Prijedlog Zakona je pisan cca 15 godina. A ovo je samo dio prijedloga i propusta i primjedbi. Fakat su detaljni.
- Trenutno je u RH oko 2000 osobnih asistenata. Pogledajte gore koliko je invalida.
I tako redom. Ima još tri za groš.
Sve važne teme padaju u drugi plan
S obzirom da pravi katolici brinu jako o tuđoj muci u četvrtak 15. 12. 2022. je isto bio prosvjed (čitaj: doček) poniženih, ali ne poraženih na Trgu Republike i Bana Jelačića u glavnom selu RH. Niste bili ludi, smrzli biste se, zima je, kiša. Ali velikom broju ljudi to je isto bilo Finale Svjetskog malo manje nogometnog prvenstva. Kao što je medijima bila vijestica u praćenju građenja mita. I prije nego se ponosno pakirate čekat treće na svijetu u najvažnijoj sporednoj igri na svijetu na istom mjestu koji dan poslije, možda je bilo mjesta jednako ponosno podržat nešto što u bilo kojoj civiliziranoj državi ne bi smjelo bit ni sporedno ni margina. Sustav je human i dobar onoliko koliko skrbi o najranjivijima. I reći Proud To Be Croat. Sami prevedite.
Nije dojavljeno jesu li jednako ponosni i mašu li svojim hrvatstvom kada je do poistovjećivanja s tranzicijom državnog kriminala, zanemarivanja najugroženijih slojeva društva, provincijalizacije i trivijalizacije škola kao odgojnih i obrazovnih ustanova, i tako redom. Nastavite niz po vlastitom nahođenju nakon što progledate od predivnog odbljeska bronce zlatnog sjaja. Jer koja nije bila? Ikad?
Hvala na razumijevanju. Pa umjesto motivacijske ploče 17.-godišnjeg klinca Joketa Gvardiola iz njegove spavaće sobe, zapamtite bitno: “Mali smo, ali smo hrabri” by Ivana Knoll. I doktor Joško.
Ponosni smo jer smo Hrvati.