Datumski još nije finilo ljeto, ali prvim brojkama rujna, oblacima i kišama, jesen se podmuklo zavlači pod kožu dojučerašnjih turista čineći ih spremnijim dokrajčiti godinu. Fijuknulo je opet u treptaju oka. Jučer 15. lipnja, pogledaš na sat hopla, ljeto ostaje na objavama s Instagrama, Tik Toka i Facebooka, ako ne kvari standarde zajednice. I početak škole kao takve.
Između ostalih bitnosti ljeta gospodnjega dvijeidvajsdrugega rat u Ukrajini još nije spreman za povijest, Severina ima još jedan obiteljski medijski skandal, ne zna se koliko je smršao Žak, a koliko brušenja daleko i spreman za stručne medicinske savjete dotur Cjepinski. Aha da, saznali smo još jednu crticu iz života dobrog čovjeka očajnog glumca Keanua Reevesa, ovaj puta je stajao 15 minuta pred nekim noćnim klubom prije no li su ga samozatajnog i predivnog primijetili, pa obavijestili javnost kako je to izraz njegove genijalnosti i ljudskosti.
tišINA, istINA, milINA…
Spinalo se podosta novih hrvatizama i riječi poput tišINA, istINA, milINA i p…da m….rINA, sve to nešto inasto u vezi pljačke stoljeća kako novim genijalcima tepaju mediji. Prhnute siće milijarde iz INA-e kojima su si jataci Levati dozvolili ćopnuti nakon par godina fiktivnih ugovora. Interesantno je kako levatska stvarnost lakoćom prebacuje epizode Alana Forda kao autentike života u RH AD 2022. Ne zna se tko je kriv, saslušanja traju, neće se ni saznat po svoj prilici, zastare će odradit svoje. Ali ono što se pouzdano zna je stav neporočne dr. sc. Vlatka Pokos kad je pomislila o ćudoređu disco plesa finske premijerke Sanne Marin i debelim ljudima. #samohrabro #samovjerodostojno #samomralno. Please. 😉
“Kavern” – najbolji autorski album Balkanaca ove godine
I saznalo se da Hrvate malo što tako uzbuđuje poput prošlosti. Bude to tako kad nemaju danas, a sutra im je upitnije od postotka plastike u usnama Maje Šutjet. Ili recimo “Kaverna”, novog jutjuberskog albuma Đonija Štulića i njegove nikad završene bitke s ovim krajevima. Jer ako nije oko naplate krađe autorijade od strane Jugotona, alias Croatia Recordsa, onda je do novih materijala. Kao što je prije nekoliko godina bila stvar s prethodnim albumom “Splet”. Ali i kompletnom post Azra diskografijom u kojoj se momenti lucidnosti mijenjaju i miješaju s momentima, pa pristojno budi rečeno, čudnosti. No, štogod oponenti mislili o Đoniju Štuliću “Kavern” je najbolji autorski album objavljen od strane Balkanaca ove godine, uz “Mainstream Horror” Damira Avdića.
Voljeli nevoljeli njegova lirska prangijanja, lik ima autentičan autorski potpis u svakom pogođenom ili promašenom stihu. Ima među 42 nove pjesme skoro pa remek djela (Elelej, Što se mora nije teško, Tuđe nećemo svoje nemamo, Nemir moj, Duvaj ga), ima viškova (Fijaker stari, par tradicionala), ima svega. I biserja i balega.
Da se srezao za pola i uz bolju produkciju imao bi opet mega dupli album poput Sunčane strane ulice ili Ravno do dna. No, samokontrola mu nikad nije bila jača strana a od viškova ga nikad nije glava ni glavić puno zabolio. Ali za razliku od bezlične mase produkcije koja ne liči ni na sebe a kamoli na nekog drugog, čuti Đonijeve lirske fantazije je skoro pa refresh od ljeta bez Štulića. Što bi dosade, zijevanja i jadovi estrade ovih terena da im nema njega, ni zamislit. I to dolazi od potpisnika koji je sjeverni južni pol udaljen od azronostalgije i štulićizama.
Dobri i loši stari Đoni…
Strućljaci će uzet lamentirat oko loše i sobne produkcije albuma, koja osim što je sobna uopće nije loša, već je samo školski primjer DIY estetike koja je prolazila kod kultnih The Sonicsa ili mora garažnih lo fi alter punk bendova i esteta poput Daniela Johnstona. No, za prepoznati razliku između namjere i bolkurcizma za formu, a pritom ne zanemariti sadržaj, bi valjalo segnuti do diskografskih prošlosti i razumjeti ponešto o samoizabranom otpadništvu dotičnoga sina prezernoga, kako bi leksikom sam Đoni inverzirao svoje autorske navade i nazade.
Tražiti konsenzus ili razlike po pitanju najboljih tekstopisaca i najlucidnijih rimaša ovog podneblja zadnjih cca pola stoljeća značilo bi redati imena i prezimena kao što su Arsen Dedić, Đole Balašević, Zoka Predin, Čorba Đorđević, Rambo Amadeus, Damir Avdić, Edo Maajka, Mile Kekin, Saša Antić, Sacher/Rundek, a Štulić im je mnogima držao fenjer izlazeći na oluju kod svjetionika od kmice zatečene glazbene scene. I pred 40-ak godina kao i 400-injak pjesama odlučio kako je vrijeme da se zavjesa spušta. Kao što je mnogima propustilo notirati rubove jedne od njegovih poratnih glazbenih opskurnosti “Sevdahu za Paulu Horvat”, u naslovu “Ni jeban ni lud”, Đoni je Štulić je sve samo opskuran i nezanimljiv. Dobri i loši stari Đoni, ide nak…c konzervativcima i strujama čije je mišljenje betonirano od argumenata, a negativne opaske pokušavaju stisnuti rukovodeći se mahom ad hominem momentima. Vezano uz to postoji ona anegdota koja ne veže nužno samo autora “Sretnog djeteta” Igora Mirkovića za epizodice s post Đonijem u postjugo izgnanstvu.
View this post on Instagram
A ljeto bez Štulića je…
Ide Branimir Đoni Štulić nizozemskom ulicom. Kasna je večera. Od noći ga dijeli samo luč uličnih svjetiljki. U jednom trenu oštro skrene, zađe u mrakuljak i popiša se na banderu. Nešto ga zapecne. A haaa. To ga boli k…c za fanove i tuđe mišljenje, a osobito kritike, levacke. Gleda ga murija. I vele nećemo mu naplatit kaznu jer je najveći. Johnny je bio. Nekad. Velik. Veličina je trajala pet do sedam godina. Od naslovnog albuma do “Između krajnosti” našlo se puno razloga za pljesak i bljesak. Sve ostalo je mit, legenda i višak. Ali kakav višak i kakav mit.
Plus, postoji sitna razlika između njega i onih koji misle o njemu.
Štulić je, naime, sa svojih 70-ak kuka i 40-ak novih pjesama još uvijek je na pravoj strani one bazne podjele ljudi od onih koji rade i onih koji pišu o onima koji rade. I imaju mišljenje ;).
A ljeto bez Štulića je…hm, završite rečenicu pliz.