Utorak, 13 veljače, 2024

Pop Coltura: Inspiracija ili ‘umjetničko’ prodavanje magle

Inspiracija nije nešto što se čeka, nego se istjerava. Tako da se sjedne za klavir, čita knjige, gleda filmove, priča s ljudima i onda se gomila u svijetu ideja. Te se čovjek navikne na rad i kreiranje. Inspiracija se zaradi i zbog nje se čovjek naradi

Sjedimo u proširenom društvu na radnom sastanku oko narudžbe snimanja nekoliko video spotova jedne prominentne domaće pop tj. estradne izvođačice čiji je menadžer došao na ideju kako bi voljela malo hrabrije nego dosad, iskakala bi iz šablone. Njezin se dosadašnji glazbeni stil body musica više dičio kupaćim kostimima i pokušajima nimalo suptilnog uskakanje u srpski trap folk trend nego je pritom stavljan naglasak na sadržaj i vokalne mogućnosti.



Proces hvatanja velikih inspirativnih valova

Nakon pitchanja nekoliko prilagođenih ideja koje su im se sve svidjele, umjetnica je osjetila potrebu ispričati nam kako su joj sad video ekranizacije osobito važne  jer je upravo u procesu hvatanja velikih inspirativnih valova i kako je sad u fazi velikih promjena kao i David Bowie, pa joj inspiracija govori kako se treba mijenjati. Pritom ne zaboravi spomenuti da ona zapravo samo izvodi tuđe pjesme jer joj ih menadžer i skladatelji i pjesmopisci serviraju gotove. Ona se pojavi golog pupka, izvija u bokovima i uz autotune otpjeva rime koje su ponekad vrlo osnovnoškolske razine do petog razreda. Da, doista je spomenut David Bowie.

Pop Cooltura: Cijena strasti – raditi za nulu ili ne?

Pristojni smo, ne proturječimo, vjerujemo u slobodu doživljaja i ekspresije, makar se radilo o kojekakvim deluzijama. Izmijenimo poglede i pokimamo glavama u znak odobrenja kako smo popratili smjer kojim dotična umjetnica prati svoju inspiraciju. Spotove ćemo odgoditi za drugu priliku jer ideje sa zmijama i bazenima unatoč spremnosti ulaganja u nju kao inačicu Hurricane nisu mogli popratiti.

U stanki između dva udaha kolegica producentica gleda na YouTube kanalu web inačice simpatično zamišljenog talent rap showa. U kojem jedan od žiri likova, fol uspješni predstavnik nove škole zagrebačkog trapa, baljezga o originalnosti i inspiraciji a pritom sve što je ikad napravio je toliko blijeda varijanta zapadnjačkih beat trendova drilla da samo ljudima koji popuše njegove sunčane cvike i zurkicu taj koloplet fraza može zazvučati kao nešto vrijedno pažnje. Throwback.

Ljubavi, o ljubavi; sveta ljubavi…

Na pjesničkoj večeri u jednom zadimljenom zagrebačkom klubu, na promociji knjige poezije – Autor s wannabe velikim, ali zapravo vrlo malim A, priča sa šalom pažljivo omotanim oko vrata o svojim trenucima inspiracije. O bocama bourbona, depresiji, o Kerouacu, Hemingwayu, Krleži, Ujeviću. Neshvaćanju susjeda i ljudi koja je to velika umjetnička žrtva potrebna. Uzdiše. Radi dramske pauze. Na licu facijalnim grimasama pokazuje koliko mu je teško u tom križarskom umjetničkom procesu porađanja baljezgavih rima bez četrnaesterca.

On ne može, kaže, ako ga udari inspiracija, raditi ništa, drugo. Taj tren je božanski i njegov. Mora ga hvatati. Ljubavi, o ljubavi. Sveta ljubavi. Ljubavi u malom prstu. Ljubavi na zidnom krstu. Ljubavi siva. Ljubavi neživa. Tako uglavnom. U publici starmale studošice s filozofije, njihove razvedene mame na pragu pedesetih i tete koje su u sedamdesetima došle pokimati velikom umjetniku i njegovom bolu. U birtiji je tridesetak ljudi. Mi smo sjedili zbog dokumentarca o slam poetry sceni. Jedan od protagonista je bio njegov gost, sugovornik. Zapravo, u nekom trenu ta količina stereotipnog mumbo jumbo sranja postane zabavna. Promatraš ljude koji slušaju idiotarije lika i kimaju bez ikakvog kritičkog odmaka tom dosadnom autopilotu.

Pop Cooltura: Lijepa Naša puna kompleksaša – ništa ne valjamo dok Zapad ne kaže da je dobro

Glumica reže svoj preveliki umjetnički proces i bol pripremajući predstavu, u toj teatralnosti s partnerom i redateljem prolaze kroz krugove Danteova Pakla. Ta muka i odricanje koju oni prolaze zbog velebne umjetnosti i inspiracije, maltene je za status branitelja i invalidsku penziju odmah po praizvedbi. I tako ukrug iz dana u noć. Red boli, red patnje, red muke, red inspiracije. Sve zbog umjetnosti. I inspiracije.

Inspiracija nije nešto što se čeka

Za to isto vrijeme u svoj glazbeni ured i studio, svakog radnog dana od 9 ujutro do 17 popodne ulazi Nick Cave. Ponekad mu se pridruži Warren Ellis. I započinju istjerivati inspiraciju svirajući. A Quentin Tarantino čitajući knjiga i gledajući tisuće filmova posuđuje cut n paste inspiraciju iz svakog kutka pop kulture koji će izvrnut naglavačke. Woody Allen i Clint Eastwood ne vjerujući u dan predaha i pauze galopiraju kontra starosti negirajući inspiraciju u svakom momentalnom obliku i formi.

Likovi koji na globalnoj bazi znače ponešto u određivanju kvalitetne glazbene pop kulture – poput Nicka Cavea, Pharrella Williamsa, Henrya Rollinsa i sličnih – svi će u isti glas dići rampu i reći kako je sve to inspirativno bulažnjenje tek prodavanje magle i spika za naivne. Opravdanje amaterizma, autorske nemoći i lijenosti. Inspiracija nije nešto što se čeka, nego se istjerava. Tako da se sjedne za klavir, čita knjige, gleda filmove, priča s ljudima i onda se gomila u svijetu ideja. Te se čovjek navikne na rad i kreiranje. Inspiracija se zaradi i zbog nje se čovjek naradi.

Cijena cigle, šahta i prodavanja magle

A ti sjediš u zadimljenoj birtiji među tridesetak izgubljenih duša koje pod maskama slušaju pjesnička sranja o inspiraciji byronovskog lika s pažljivo zamotanim šalom oko vrata u dugom smeđem kaputu. Koji između dva udaha i uvlačenja cigare gnoji o velikom trenu spajanja umjetnosti s božanskim. A pjevačica u prostoriji za garderobu upravo presvlači novi badekostim u kojem će pokazati novu kameleonštinu i davidbowievsku inspiraciju. O tempora, o mores. Nema što danas u “don’t look up” društvu toliko površnom i nekritičkom ne može proći kao legitimna inspiracija i autorski kreativni proces. Daj svega, samo daj. I daj, i daj, i daj. Jer naprosto trebamo. Što manje mozga, to bolje.

Pop Cooltura: Don’t Look Up – Ne gledajte gore, vratovi će vam se pokočit’

Bili jednom veliki umjetnici i performeri koji su ispred zagrebačkog HNK i Pravnog faksa izvodili veliko inspirativno remek djelo “Cijena cigle, šahta i prodavanja magle”. Prilazili su lijepim kolegicama s Prava u vrijeme bez mobitela i pitali ih koliko bi platile ciglu. Šaht. Ili dio ove konzervirane zagrebačke jutarnje magle. Neke bi nastavile ne trepnuvši, mislima fiksiranim na ustavnom pravu ili kaznenom procesnom. One koje su se nasmijale i zaustavile ili još bolje posegnule za džepom i kojom kunom ubogim inspiriranim umjetnicima – one su bile i ostale vječna inspiracija. I njihov osmijeh.

S druge strane došli bi i murjaci koji bi ih rutinski legitimirali jer prošnja nije umjetnost. Pih, neznalice 😊

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime