Ne samo die hard fanovima i filmofilima sklonim neobičnom, David Lynch je ime koje na prvi, drugi, treći i posljednji pogled priziva vizije uvrnutih američkih pejzaža, snova koji prerastaju u noćne more, likova koji balansiraju na granici stvarnosti i apsurda, konačno i kultnih scena koje su prerasle teritorij rezerviran za filmofile, postajući sinonimima za enciklopedijske primjere oniričkog iznad filmski logičnog.
Redatelj, scenarist, skladatelj i umjetnik, Lynch je neosporivo jedan od najutjecajnijih stvaratelja 20. i 21. stoljeća, čiji se tragovi trackaju u filmskoj, glazbenoj i internetskoj kulturi.
View this post on Instagram
Filmografija: Hipnotični svijet lynchizama
Od prvog dugometražnog eksperimentalnog filma ‘Eraserhead’ (1977.), Lynch uvlači gledatelje u univerzume redefiniranja pojmova klasičnog, tradicionalnog, očekivanog i stereotipnog kinematografskog doživljaja.
Remek djela ‘Blue Velvet’ (1986.), TV serija ‘Twin Peaks’ (1990–2017), kritikom obljubljeni
‘Mulholland Drive’ (2001.) i dokument opadanja i kontrapunkta dotadašnjih kvaliteta ‘Inland Empire’ (2006.) istražuju tamne dubine ljudske psihe kroz motiv snova, podvojenosti identiteta i latentnog nasilja ispod naizgled idilične površine. Kroz sve filmske peekove i downdropove karijere, Lynchov rad karakterizira vizualna estetika koja kombinira čistu ljepotu s visceralnim nemirom, stvarajući svjetove u kojima su susreti nepoznatog i poznatog neizbježni, dočim je rezultat uvijek ispadao manje bitnim od samog doživljaja.
Lynchov filmski stil inspirirao je nebrojene autore, od Quentina Tarantina i Nicolasa Winding Refna do televizijskih stvaratelja poput Noaha Hawleya (‘Fargo’), ako izdvojimo samo nekoliko istaknutih esteta, ali utjecaj je daleko širi. No, osim znakovite eklektične vizualne estetike o kojoj smo višestruko pisali u okviru ovog medija, David Lynch je pionir u korištenju zvuka kao dramaturškog alata, stvarajući nezaboravne atmosfere s dizajnom zvuka koji jednako doprinosi priči kao i sama slika.
Filmsko – glazbeni eksperimentator
Lynch nije bio samo osobiti filmski autor, već glazbeni vizionar i podjednaki zvukovni osobenjak. Poput kultnog horor redatelja Johna Carpentera, dijelove svoje karijere posvetio je skladanju glazbe kako za vlastite projekte, tako i za samostalne albume.
Njegov album ‘Crazy Clown Time’ (2011.) dočarava cinematički uvrnutu glazbenu atmosferu koja djeluje poput radio drama u minijaturi. Suradnje s glazbenicima poput Angela Badalamentija i Julee Cruise rezultirale su glazbom koja je postala neraskidivi dio Lynchova vizualnog identiteta, posebice nezaboravnim motivom ‘Twin Peaksa’ u nostalgično snolikim crvenkasto zagasitim tonovima.
Lynchova glazba karakterizirana čestim elektronskim pulsiranjem i hipnotičkim vokalima istražuje područja između čistog eksperimenta i intimnih, gotovo kazališnih doživljaja, dokazujući kako zvuk i slika zajedno mogu proizvesti jedinstvenu emocionalnu sinergiju, zadržavajući pritom levitiranje između alternativnog i non mainstreamaškog pristupa koji istovremeno može funkcionirati prilično komercijalno.
Digitalna era: Viralni vizualni ekscentrik
Posljednjih godina Lynch je svoju kreativnost kanalizirao kroz neobične YouTube video radove, poput uvrnutih i zabavnih vremenskih prognoza (‘Weather report by David Lynch’). Ti kratki, gotovo meditativni segmenti, u kojima Lynch jednostavno objašnjava kakvo je vrijeme, postali su neočekivani kultni hit među ljubiteljima mikrobizarnog. Njegov šarm, osebujan glas i neobjašnjiva privlačnost podsjećaju na to kako Lynch uvijek pronalazi način da vlastitu ekscentričnost pretvori u umjetnost, a sijedi lik s crnim naočalama koji govori kako vidi budućnost i djeluje mu svijetlo, istovremeno je prebacivao nekoliko vremenskih dekada fanova.
Lynchov vizualni jezik obilježavaju kontrasti: svijetla i sjene, stvarnog i nadrealnog, privlačnog i uznemirujućeg. Inspiriran nadrealistima poput Francisa Bacona i Andréa Bretona, Lynch nerijetko koristi simboliku i apstrakciju kako bi zaronio u kolektivno nesvjesno. Njegov proces stvaranja odražava filozofiju meditacije koju je redovito prakticirao do transcendentalnih formi do te mjere da se nerijetko učinilo kako je teorija njegova apsurda samo zbog zabave. U drugom trenu najuvjerljivije je propovijedao putovanja mislima i umom mimo znanosti poznatih frekvencija, prostora i valova. U njegovom djelu i mašti nema niti je ikad bilo kompromisa; Lynch je snimao i skladao po vlastitim uvjetima uvijek stavljajući umjetnost ispred komercijalnog uspjeha.
Nasljeđe lynchizma
David Lynch redefinirao je pop kulturu na više razina. Njegovi filmovi, glazba i digitalni radovi podsjećaju nas na moć imaginacije, otvorenost prema apsurdu i ljepotu u neobičnom. Kroz svoju karijeru ostao je vjernik ideje da umjetnost mora provocirati, inspirirati i transformirati.
U vremenu instant-zabave i brzih senzacija, Lynch ostaje simbol autentičnosti. Njegovi radovi nisu samo filmovi ili pjesme; oni su iskustva, svjetovi u koje ulazimo kako bismo otkrili nepoznate dijelove sebe. I u tome, više nego u ičem drugom, leži prava snaga lynchizma.
View this post on Instagram
I umjesto kraja te posljednjeg mahanja liku s crnim naočalama koji transcendira od toplog prema hladnom, citirao bih, to jest prepričao samo scenu iz remek djela ‘Plavi baršun’.
Ima taj moment kad skupina psihopata i nasilnika prebija mladića ispred auta na čijem krovu kurtizana pleše uz tonove Roy Orbisonova nježno romantičnog klasika ‘In Dreams’ čiji a capella uvod: ‘A candy coloured clown they call a sandman, tiptopes to my room every night…’ zvuči sve osim grubog i nasilnog. Na tragu tih kontrasta i kontrapunktova spajanja nespojivih vizija i estetika neočekivanog – za svaku encikopediju pop kulture valjalo bi uvesti termin – lynchizama.
Milijuni bi znali o čemu je riječ.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube