Otišao je i Massimo Savić. Za prijatelje, znance, suradnike – Max. Glazbena ikona bivše jugoslavenske i hrvatske glazbene scene. Onako kako je Aki otvorio tužnu godinu, s Maxovim odlaskom završava.
Ljubitelj života, ljudi, umjetnosti i feelgooda
Kolektivna svijest je kao i kolektivno sjećanje. Mjesto nesigurne sigurnosti. Tamo gdje te vide kako te žele vidjeti i kako su im dojmovi dani. Poznavanje Massima Savića alias Maxa bilo je ugodno iskustvo i onima koji su voljeli glas i onima koji su voljeli njegov smisao za humor iza kamera kada je osobu s manirima gospodina i ljubitelja pop glazbe i pop kulture, mijenjao za ljubitelja života, ljudi, umjetnosti i feelgooda.
View this post on Instagram
Postojala su dva Massima i Maxa. Onaj kojeg je poznavala javnost i onaj koji je živio pored. Mladić iz Labina čije su glazbene pute odredile slučajnosti. Ali usmjeravanje na gitaru umjesto na vespu koju je u tinejdžerskom radoblju baštinio od mame, ocrtalo je jednu iznimno zanimljivu glazbenu figuru. Istraživača sklonog raznim glazbenim putovanjima onkraj mainstreama po kojem ga je najšira javnost baštinila. Ispod slojeva pjevačkih “Vještina” koje su mu određivale i reizmišljale solo karijeru nakon prvog zamaha. Od osamdesetih i Doriana Graya kao tuzemnog modernog odgovora na EKV, preko labinskog art projekta Metal Guru (posluhnuti Maxove alter dispozicije kroz pjesmu “Lile su kiše”) do dva pola solo karijere, Max je u svim ulogama figurirao kao maksimalno posvećen čovjek, uloga i figura.
Smrt kao sastavni dio umjetnosti
Od istraživača na tragu Bowiejevih kameleonština do gospodina pred godinama od manira i finesa, čak lako za vještinu. Od “Sjaja u tami” kojoj je dao potpuno svoje čitanje “Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” Walker Brothersa preko “Stranca u noći” sve do nedavnog koncerta u Areni, dijelio je interesne krugove i prostore mikro djelovanja s Davidom Bowiejem. Ne samo interesima od glazbe, mode, filma, cijenjenju obitelji, nego i po umjetnički hrabrom dijeljenju i prihvaćanju smrti kao sastavnog dijela njegove umjetnosti.
View this post on Instagram
Na sličan način kako je Bowie svoj zadnji životni stadij ugravirao u posljednji album “Blackstar”, Massimo je svoje posljednje live nastupe, uključujući i golemi koncert pred zagrebačkom Arenom odradio hrabro, znajući svoje zdravstveno stanje. Ljudi su primjećivali slabost pri držanju i da nije stvar kondicije, mediji su pristojno šutjeli, kolege su podržavali njegove odluke da do samog kraja ustraje na pozornicama. I kad je pjevao “Benzine”, pjesme u cro dance periodu, za koje će se u karijeri mu pokazati kao mjesta s upitnikom, Max ih se sjećao s osmijehom, nije bilo prostora za odricanja ili bježanja ili skrivanja. Jer zašto?
Max je volio filmove…
O njegovom glasu svi su znali manje-više sve. O njegovom sjajnom sviranju gitare samo glazbenici. O njegovim ukusima i sklonostima alternativnim glazbenim eksperimentima poput spomenutog Metal Gurua – samo ljudi sa sličnim sklonostima. Max je volio filmove. Imali smo prilike sjajno se nekoliko dana zezati tijekom snimanja jedne glupave i namjerno glupaste, karikirane komedije u kojoj smo ekranizirali njegove nekadašnje borilačke vještine i treniranja. Kad bismo se uspuhali u ringu, štucalo se kondiciji, ali cijelo vrijeme bio je maksimalno posvećen internoj “Rocky – Drago” zafrkanciji i klinču.
Nakon snimanja bi sjeli u njegovom kafiću u Vrapču, pričali o budućim planovima i htijenjima. Govorio je kako bi mu fora bilo glumiti nekog kamikazu, strašnog krimi bossa, tarantinovskog lika u nekoj tvrdoj krimi komediji. Spominjao je Godarda, Bunuela, volio noir. Veselio se i znao zabavljat povrh toga garda koji ostavlja osoba koja kad uđe u prostoriju nosi nešto čemu prilaziš s puno poštovanja. Dok sjedi za stolom birca, onim nazalnim, opuštenim glasom podcrtava: “Ali Anđelo, a kako drugačije nego maksimalno. To bi bilo krivo, sve je krivo, ako ne radiš potpuno posvećeno…”
View this post on Instagram
Svemu što je radio davao se maksimalno
I mnogi koji su ga bliže znali otkrili bi formulu i tajnu zbog čega ga je ta kolektivna svijest toliko toplo svojatala. Svemu što je radio davao se maksimalno. Ljudi godina proizvodnje od šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i njegovoj generaciji bliskih – znat će o kakvoj se ljudskoj vještini radilo.
Bila je i ostala čast podijeliti scenu s Maxom. Kao i golema praznina ne imati prilike gledati i slušati još koju dekadu kamo bi ta vještina putovala dalje. Razvalio bi još jednu ulogu i još jednu rolu.
U svemu što radiš, davati se maksimalno. Sve ostalo je magla. Sve ostalo je trik.