Zagreb. Petak. 20. 12. 2024.
Otkazano je ili odgođeno:
Urban & 4 u Tvornici, Zagreb. Gibonni i Severina u Sloveniji. Bajaga u Rijeci. Rozga u Beogradu. Magazin u Mariji Bistrici. Intrade i Dalmatino u Zagrebu. Letu Štuke u Varaždinu. Baby Lasagna u Dubrovniku. Prijenos Orašara iz HNK. Otkazani su ili odgođeni i drugi manji koncerti, kazališne predstave diljem zemlje, adventi također. Neće raditi ni brojni noćni xklubovi diljem zemlje. Gradonačelnci i Vlada proglašavaju dan žalosti.
Život usporava i/ili staje. Ne birajući datum. Advent i božićni duh uzima još jednog malog anđela, vjernici će si olakšati. Ljudi po mrežama komentiraju, zgroženi su, prestravljeni, panični, bijesni.
Geste sućuti i pijeteta lete odaslane su prema obitelji ubijenog sedmogodišnjeg djeteta iz
zagrebačkog naselja kojem svi ovog božića znaju ime. Prečko je postalo nacionalno, ne po iznimnom rezultatu na olimpijadi matematike ubijenog dječaka. Niti na šahovskom turniru. Niti Lidranu.
View this post on Instagram
Celebovi spominju anđele, duše, odlaske u nebo, zazivaju pomoć božju jer, eto, ljudi si pomoći neće. Zagreb je preko noći zavijen u crno, a tragedija koja je pogodila osnovnu školu u Prečkom postaje nacionalnom, pače regionalnom. Godinu dana nakon slične tragedije u Srbiji.
Amerikanizacija društva u kojem psihički nestabilni ili pomahnitali maloljetnici ili bliski tom dobu (ubojica je imao 19) uzimaju oružje i ostavljaju trag oko sebe, zavrjeđuje bitno više otkazivanja. Na bitno više adresa. Otkazivanja koja se ne rješavaju na izborima. Bitno više od prolaznog spomena i vremena provedena na društvenim mrežama. U fokusu javnosti našao se klinac čiji je život završio na najsuroviji mogući način dok će odgovorni koji su imali moć i obvezu djelovati, zakazati. Sad kad je prekasno, društvene mreže preplavljene su statusima ‘počivao u miru’, ‘anđele mali’ i ostalim emotivnim porukama, izrazima tuge, nemoći, bola, užasavanja, zgražanja i pravom na tugu.
Pravom. Na. Tugu.
Čija je odgovornost?
Ali prije nego se svatko od nas obrani klasikom ‘a što sam trebao/trebala napraviti da do toga ne dođe’ valjalo bi se zapitati gdje smo bili dok se problem gomilao? Dok su sustav i zajednica okretali glavu od psihičkih problema ubojice, zlostavljanja, siromaštva, obiteljskih problema ili što god da je stajalo iza ove tragedije s njegove strane? Uvođenja minimuma kontrole i zaštite prilikom ulaska u institucije i mjesta kao što su osnovna škola. Sjećate se ubojstva žena u sudu prije nekoliko godina? Jesmo li pritiskali sustav i ne stajali s pritiskom dok se problemi ne riješe?
Kako smo mogli znati, reći ćete. Nikako. Što smo mogli učiniti? Ništa. Legitimno je. U društvu šutnje ništa je vrlo legitimno. Dapače i poželjno. Licemjerje isto boli. I zaslužuje otkazivanje. Društvo koje se aktivira tek kada tragedija postane viralna priča nije zdravo niti odgovorno. Niti je društvo.
View this post on Instagram
Koliko se roditelja zapravo zanima za mentalno zdravlje vlastite djece ili djece u njihovom razredu? Koliko nastavnika ima hrabrosti i podrške prijaviti nepravilnosti? Koliko susjeda zatvara prozore da ne bi čuli tuđe svađe, a sutra dijele linkove s medijskih portala uz #pravdazadijete? #mirstobom #andjelimali.
Nije do traženja krivaca ni ‘krivde’. Niti su prstom prokazane krive samo pojedinačne osobe – kriv je sustav in general, kriva je zajednica, krivi smo svi mi. Tiha većina. I glasna manjina. Oni koji sazivaju press konferencije i oni koji ih ne sazivaju. Oni koji pristaju na letargiju i oni koji komentiraju na mrežama, ali tu se njihov aktivizam dokida. Naš obrazovni sustav nema adekvatne mehanizme za prepoznavanje i rješavanje problema. Socijalne službe su preopterećene i potplaćene te prepune neobrazovanog i nezainteresiranog kadra, kao što je susjedstvo puno ljudi koji poput time bomba otkucavaju. Policija i pravosuđe nerijetko su neučinkoviti. Ali na kraju, ništa od toga nije izgovor za individualnu pasivnost.
View this post on Instagram
Postoji imenom i prezimenom vrlo konkretni ravnatelj i odgovorni ljudi za ubojicu. I njegov
neadekvatni tretman. Postoji imenom i prezimenom razvnatelj osnovne škole koja nema zaštitara ni druge toolove zaštite. Postoji zaštitar koji tamo nije bio. Postoji Predsjednik Vlade RH i Ministar UP-a koji su svjesni problema i još svjesniji da ih njihovo nerješavanje ni sad neće koštati pozicije.
Ono što ne postoji jest odgovornost. Moralna. Profesionalna. Ljudska.
Zamislite alternativni scenarij
Da je itko u lancu odgovornih na vrijeme poduzeo akciju – psihijatrijska ustanova prepoznala znakove stresa i psihičkog rastroja ubojice, susjed prijavio sumnjivu situaciju, roditelj odvojio vrijeme za razgovor sa svojim djetetom i njegovim prijateljima, ravnatelji i škole osigurali zaštitare i pregled ulazaka u osnovnu školu – dijete bi danas bilo živo. Kibi dabi.
Tragedije poput ove ne bi trebale biti pozivom na buđenje niti povodom za jednodnevno ili
sedmodnevno tugovanje. U uređenom društvu i državi ne bi ih niti smjelo biti. Društvo koje voli dijeliti fotografije svijeća ili mijenjati profilne fotke crnima a ne preuzima odgovornost, osuđeno je na ponavljanje istih priča. I nastavlja se vrijeme suočavanja s neugodnom istinom kako ovakvi događaji nisu niti će biti iznimkom. Tek rezultatom kolektivne nebrige, koje želimo li istinski spriječiti buduće tragedije valjalo bi prestati zatvarati oči pred problemima. Osobito koji se tiču najnezaštićenijih. Djece. Starijih.
View this post on Instagram
Dječakov život neće ni fotke svjećica ni crne profilne fotke niti društvo narikača vratiti, ali možemo učiniti ponešto, do sve da niti jedno drugo dijete ne doživi istu sudbinu. U školi, na cesti, ulici, pješačkom prijelazu, na koncertu, u klubu, bilo kada i bilo gdje. Tren kad smo spremni otkazati licemjerje, a preuzeti odgovornost i snositi posljedice bit će trenom kad će ova okolina imati pravo na nadu. Dotad, odgođeno je. I pravo na nadu i sućut. I licemjerje.
Zagreb. Subota, 21. 12. 2024.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva