Slučajni datum je 20. ožujka 2017.
Zaredalo se nekoliko smrti u svijetu kulturnjaka i pop kulturnih djelatnika Hrvatske. I čini se kako je grozno nepravedno kako kultna dobra, živuća kulturna dobra ljudi ostaju neprimjećena u našoj zemlji.
Na Facebooku pustim trag: ‘Jedan od last men standing. Ne. Nije umro. Ne treba umrijet za prisjetit mu se djela i genijalnog lika i poklonit se za života. Pero Kvrgić je bard, 9 banki lik i ovaj će mjesec travanj opet dvaput odigrati Stilske vježbe. Predstavu koje ne samo da je svjetski raritet zbog Guinessove knjige rekorda i najdugovječnosti nego i jako praktični primjer ignorantskog odnosa države s nacionalnim kulturnim dobrom. Pa svaka iole fer država bi slavila činjenicu da ima sreću postojati u vrijeme trajanja Stilskih vježbi, a ne obratno. Svaka nova izvedba te predstave je čudo života. 50 i više godina oni traju. Ali Pero. To njegovo lice uvijek izazove toplinu bar ovdje. Volio bih snimiti zapravo završiti dokumentarac (počeli pred godinu dana radit na tome) o njemu još dok smo jači od vremena. Pero iz planina i brda u zaleđu Rijeke. Teško da može legendarnije’. 500 palaca gore.
- prosinca 2020. završavam podcast Zoom specijal s Markom Torjancem u sklopu čijeg je Planet Art kazališta posljednju dekadu Pero s Lelom Margitić igrao spomenute ‘Stilske vježbe’, pop kulturni fenomen. Za kraj razgovora pitam Marka ‘a hoćemo li gledati ikad opet Stilske vježbe’. Ne može više Pero, kaže Marko, lani je u 92. godini još uvijek igrao cijelu predstavu.
- prosinca 2020. vijest koja se proširila medijima je: ‘Umro je Pero Kvrgić’. Nastavljajući niz Vere Zime, Muje Nadarevića, Špire Guberine, koja je posljednjih mjeseci preselila legende hrvatskog glumišta na neke druge pozornice sjećanja.
Mimo impozantne kazališne karijere i dokumentarizma, statistika predstava, Pero je imao onaj pogled i onaj glumački nerv. Glumio je u svim većim kazalištima i kazališnim skupinama u Hrvatskoj (Teatar &TD, Zagrebačko kazalište mladih, HNK/Split, HKD teatar, Kazalište Marina Držića, Kerempuh i Komedija, Teatar u gostima, Epilog teatar, Teatar Ulysses, Žar ptica, Bagatella), bezbrojnim festivalima, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, djelima klasika i suvremenih autora, od Marina Držića, Muna iz Skupa, Pometa, Dunda Maroja, Zlati Kuma, Arkulina, Negromanta, Staniše, Gulisava Hrvata i tako dalje i tako šire. O nagradama je gotovo nepristojno govoriti u društvu Pere.
Od 2016. pripremam portretni dokumentarac o Peri Kvrgiću, jer naprosto te tople tople oči i njegovo djelo trebalo je imati daleko veći trag od onog koji mi je službena hrvatska kultura poklanjala. Posthumno sačuvajte za zbornike i godišnjake, u mom svijetu posthumno je zakašnjelo. U sinopsisu piše: Priča o liku, djelu, radu, životu, rolama, jedne od najvećih živućih legendi hrvatskog glumišta, Peri Kvrgiću. Njegov živopisni, uzbudljivi životni put, ispričan iz njegove osobne perspektive i sjećanja te uz svjedočenja njegove obitelji (kći Ana Kvrgić, supruga Nevenka Stipančić), suradnika, kolega glumaca (Lela Margetić, Špiro Guberina, Marko Torjanac, Ivo Štivičić …) koji bi svjedočili njegovoj naravni, radoholičarstvu, radnoj etici i ostalim karakteristikama vezanih za jednog od najvećih živućih glumaca ovog prostora.
Od svojih prvih kazališnih koraka u Drugom svjetskom ratu preko dolaska na daske HNK, pa brojnih filmskih uloga, jedne od najdugovječniijih kazališnih predstava na svijetu ikad (Stilskih vježbi), mnoštva odlikovanja sve do zvijezde na opatijskom šetalištu tuzemnih slavnih, Pero Kvrgić je ostvario stotine kazališnih, desetke filmskih uloga, preživio dva društvena sistema, ratove, svjedočio promjenama vlasti i kulturnih vrenja, sve to vrijeme guštajući svoju ljubav prema glumi. Iz njegove osobne perspektive i perspektive najbližih mu iz obitelji i suradnika, pričamo priču o životu, djelu i radu Pere Kvrgića…“.
HAVC se oglušio, HTV nije zanimalo. Hrvatska kultura je uvijek bila vrlo jasna oko svrstavanja prema svojim kulturnim dobrima i legendama.
Kamera prati kretanje Pere Kvrgića po kući u svakodnevnim radnjama dok se priprema na izlazak i odlazak na probu u svoje matično kazalište. Njegov karakteristični hod, figura i vizura glumca s velikim iskustvom i prepoznatljivog lika, puno govori u prilog opisa stanja i stadija jesen života u kojoj se nalazi. Iako ga već duže vremena upozoravaju na mirovinu i mirovanje obzirom na godine stari se glumac ne da. Vitalan je i pun silne želje za daskama koje život znače. U offu se čuje njegov glas kako narativno opisuje stanje svijesti sada, što i kako razmišlja. “Nemam baš slobodnog vremena. Dobro, možda ga u zadnje vrijeme imam nešto više jer imam manje predstava nego prije, no ipak ih se nakupi. U slobodno vrijeme šećem, idem po kafićima, kao što vidite, čitam novine i slično, ali ne kao penzići kojima daju novine da nad njima zaspu; ja još uvijek pročitam cijele novine, a da ne zaspim…”. Tako bi počeo dokumentarni film koji nikad neće biti snimljen.
U centralnom dijelu pričali bismo o njegovom svjetskom raritetu po predlošku Raymonda Queneaua. Od premijere 19. siječnja 1968. godine i od tada do lani obara sve hrvatske rekorde sloveći kao najdugovječnija predstava na svijetu igrana u istoj postavi.
Svjedočio je Pero mnogim nepotrebnim kuloarskim kružocima vezanim za scenu, teatar, umjetnost. Priča o iskustvu, rezigniranosti koje iskustvo nosi ali ujedno stalnoj strasti prema poslu i tome što radi. Utjehu van tih priča nalazi u druženju s obitelji, svom vremenu, te prijateljima. Kojih nema još jako puno dugom godina. Starost znači polagana predaja. Pero se prisjeća svojih prijatelja te govori o trenutnom kružoku svedenom na dvojicu njih, njega i Špiru Guberinu. “Nema nas baš više, svi odlaze; Bobi Marotti je zadnji otišao. Družili smo se Marotti, Đokica Milaković, Drago Krča, Špiro Guberina i ja, sjedili bismo za velikim stolom i pričali, a sada je taj stol spao na samo dva stolca: ostali smo samo Špiro i ja. Sa Špirom Guberinom ću raditi hommage Ranku Marinkoviću. Morao sam nažalost odbiti predstavu U poniženju Sokrata koju su mi nudili u HNK-u, s obzirom da se vremenski poklapalo s radom na hommageu Marinkoviću, a Špiri sam već prije dao riječ koju ne mogu prekršiti…” govori Pero. Špiro Guberina priča o svom viđenju Pere, njihovog trenutka u vremenu. Pričajući o glumi, kao neki sukus, Pero objašnjava odnos prema publici, koliko je poziv ispunio očekivanja. Zatvarajući krug priče o Peri Kvrgiću zadnji kadrovi prate Perin izlazak na scenu Gavelle i HNK, ostavljanje kaputa, sjedanje na stolac okrenutog prema publici… slušajući u offu njegov narativni dio koji je zapravo perspektiva te najdraži ulomak iz njegova kazališna života. To su bile zadnje scene nikad snimljenog dokumentarca o životu i radu Pere Kvrgića.
S druge strane, Pero je zauvijek.
Film o njemu je njegov život i gledali su ga svi koji su imali čast živjeti u vrijeme tog velikog glumca. Na ovaj ili onaj način. Sve poslije je odmor. Pero putuje lagano, kao što je i glumio.
Foto: Gavella