“Smrt joj dobro pristaje” naslov je jednog od promašenijih potpisa Roberta Zemeckisa s početka devedestih kojem se našlo mjesta za zaborav unatoč činjenici imanja Meryl Streep i Brucea Willisa u castu. Ali naslov je savršen ako ga se sjećate s pozicije odbrojavanja kraja 2020. godine.
Smrt nam dobro pristaje.
Parafrazirali ili ne, igre riječima nikad bolje ne opisuju medijski feedback i info zapljuskivanje s društvenih mreža kojem ste izloženi posljednjih mjeseci ili bar od povratka s godišnjih odmora. Srž i centar svega je ‘body count’. Powered by korona, covid19, sars2, koju god točnu šifru upotrijebili. Uzročno posljedično s tim sve direktno ili indirektno vezane smrti.
Brojite neznane, brojite one koje su znali susjedi ili dijelovi proširene familije, brojite u najgorem slučaju svoje bližnje. Ili pak neke daleke, predaleke ljude uz čiju ste javnu personu i pojavu vezali sjećanja na neko drugo vrijeme.
Umro je i Maradona. Diego Armando Maradona. Legendarni chico. Argentinski pop kulturni gaucho. Fenomenalni nogoloptač čije ste prezime uz Pelea prisvojili uz etikete: “najbolji na svijetu”, “najbolji svih vremena”, “najluđi ikad”, iz vremena prije interneta. Prije kraljeva Messija, Ronalda, Modrića i ostalih dvajsprvostoljetnih mesija i globalnih preplaćenih božanstava.
Pop Cooltura: Nije umro Sean Connery, umire jedno bitno drugačije vrijeme
Lik koji je u medijskom peeku bio osamdesetih, kada je čak i zabijanje golova rukom ustoličio kao seksi potez. Lik s brojem 10. Magična desetka. Lik o kojem legende pričaju od vratara Ivkovića koji mu je branio penale, a ovaj mu se smijao u facu, preko talijanskog braniča Maldinija koji ga nije mogao zaustaviti ni pročitati makar kakve algoritme koristio, do apsolutno svakoga iz nogometnog i nenogometnog svijeta tko mu se poklonio na ovaj ili onaj način. Poput milijuna navijača koji su zapalili baklje na stadionima.
Lik kojem ste oprostili sve.
Kokainske afere, mnogoženstvo, nekreposan život, biografiju punu rupu, dvojbenih mjesta, svega osim onoga što se može diznijevski servirati pod obiteljski primjerenim sadržajem. Kao što Tysonu oprostite što premlati ženu, odgrize Hollyfieldu uho, bude kokainsko heroinski kreten dobar dio mimo ringa, tako Maradoni oprostite što je veći dio života bio na platnoj listi kokainske mafije nego što vas je oduševljavao na zelenim tepisima svijeta.
Jer ste ga vezali uz one neke pozitivne osobine, mimo onih kojima su vas mitraljirali mediji i stručnjaci. Bio je jedan od malih nogometnih Bogova. Bio je atipičan. Bio je Zagorov Čiko. Kepec od metar i žilet koji je pretrčao pola terena, izvezao nekoliko mašni od engleskih reprezentativaca kontrolirajući loptu kao da mu je nekim superjakim ljepilom zakačena za nogu i zabio im golčinu koju će nerijetki proglasiti najljepšim pogotkom svih vremena. Davali ste prostora njegovom dobrom, genijalnom i najboljem, da bi lakše zažmirili na sve ono loše što ga je činilo toliko živopisnim.
Jer on je uspio, a vi niste.
On je bio taj o kojem vi pričate, a ne obratno. I samim time kada subjekt udivljenja bude osoba koja u životu čini puno toga pogrešno, nije teško odabrati veličati ga i slaviti u okviru onih stvari koje se sami nikad ne biste ufali ili mogli. Ne nužno jer niste samo nogometni genij, nego niste ni kokainski kreten. Jer ste samo dobar čovjek koji se veseli i zna uživati u tuđem uspjehu i proslaviti tuđi talent, genij, loto, bilo što.
Pop Cooltura: Gogo Bogdan je THE glumčina i to nijedna nagrada ne treba dokazati!
Čak niste morali nužno biti jedan od četiri milijuna nogometnih izbornika i stručnjaka koliko ih okvirno ova tužna kiflica od države ima, znali ste se odrediti prema Maradoni. Niste morali biti Tomfa iz Kawasaki 3P-a za kojeg znam u zadnje zrno zašto ga i koliko s razlogom veliča i obožava jer je dio života proveo sa šalom na maksimirskim tribinama i drukao onaj dio kojem je navijaštvo bilo strast. Niste morali biti ni Kusturica koji snimi biografski film o dotičnom Diegu – “Maradona By Kusturica” jer ga je fascinirao po xyz nabrojanih razloga kao artefakt jednog prošlog svršenog vremena.
Jedino što ste morali biti je osjetljivima na tuđu smrt, koja će poslužiti kao okidač za neka mala odumiranja unutar vas samih kojih postajete svjesni tek kad zaredaju nizovi Guberina, Connery, Nadarević, Zima, Maradona…
Sutra netko šesti.
Čak i ako preskočite onaj pulperski dio po kojem smrt bude vrlo stimulativan razlog za interes najpovršnije pop kulturne publike. Onih koji ne kopaju nego očekuju da im se vječno servira. I onda gricnu ili požderu, nabacaju u se sve u 7 minuta koliko prosječni obrok novog milenija traje. Podrignu se, prdnu i skrolaju dalje. Severina ima novog. Šuput je sve deblja. Celzijus je zapravo najpametnija intelektualka našeg medijskog prostora. Ella nam pokazuje zidove nove treće kuće. Njima je i Maradona zapravo tek Madonna. Samo ih buni tih par slova.
Pop Cooltura: Dario Juričan – Da ga nema trebalo bi ga izmisliti, Hamleta korona doba
Za čime i kime ste zapravo tugovali kad ste skužili da Diego nije umro od infarkta jer mu se tona pošmrkanog kokaina kumulirala desetljećima i oko srčanih zalizaka nego od edema pluća? Je li to bio doista Maradona ili tek vrijeme iz kojeg ga se sjećate? Neka ostane retorički, odgovor ionako znate svaki put kad stanete pred zrcalo i vidite odraz jednog malog Maradone. Sa svim vašim minijaturnim genijalnostima i križevima bez kojih ste mogli da ste odabrali tako.
Za utjehu, ako uopće imamo pravo na nju, Maca Maradona je još uvijek živa i zdrava. Eno je u ranim šezdesetima još uvijek napikava i tehnicira bez puno problema. I ima onaj tetinski, šarmantni susjedski osmijeh bivše radnice iz Kamenskog.
A Diego? Diego je legenda. Iz vremena kad ste manje žalili za propuštenim. Jer niste nosili maske.
I naprosto, imali ste mogućnost izbora.