1. Dokumentarac gura nacionalnu proizvodnju, igrani film se šlepa
Hrvatski dokumentarni film je i dalje jedini žanrovski sektor domaće kinematografije koji ima razloga biti istican kvalitetom, a po slučaju Fiume O Morte i kino brojkama. Autori osobito nagrađenih dokumentaraca seciraju društvene teme lucidno i hrabro, dok igrani filmovi, pogotovo oni uslovno ‘veliki’, s fondovskim budžetima i potporama najčešće žvaču već sto puta prožvakane obiteljsko sexualne intimne drametine ili biopicove, dočim se doxovi dokidaju tematizirajući ratne traume i traume fašizama, u društvu koje svoju jedinu inspiraciju i dalje nalazi u vlastitim kosturima. Filmovi Fiume o morte i Mirotvorac osvojili su žiri i priznanja, jer da, teme koje obrađuju su teške, važne, aktualne, ali istovremeno nije osobito obećavajuće kad nemate odgovor na retoričko ‘Do kad ćemo još iz rata u rat, iz NDH u SAO, iz Jasenovca u Bleiburg i natrag?’. Možda jednom netko snimi film o budućnostima, progresu društva, vizijama RH AD 2050, o tome kako ova zemlja može naprijed, a ne vječito unatrag. Dotle više nego korektni i simpatični indie obiteljski radovi poput Dobra djeca ili Zečji nasip u igranofilmskom sektoru daju nade kako se bar autorski potpis ne zatire, ma koliko se radilo o djelima koje od internacionalizacije njihova minimalizma, još uvijek dijeli taj festivalski dodir izvana koji će domaćoj publici reći da ih podupre u kinima.
2. Glumački standardi: Violić, Šovagović, Cvitešić
Nina Violić i Filip Šovagović kao privatno poslovni par u Dobroj djeci, nagrađeni za najbolju mušku i žensku rolu, pokazali su zašto se gluma naziva umjetnošću i kako to izgleda kad se oprirodni i zanemari sve školske i institucionalne varijante nauka glume te se role playing oprirodni do razine dokumentarizma. ‘Nina budi Nina, Filipe budi Filip, ali niste muž i žena već buraz i sestra’. Nema kalkulacije, nema poza, samo čista izvedba i pokazna vježba drugačije, autentične ‘susjedske’ glume. Dotle vjerojatno najveća domaća glumačka zvijezda s opravdanim internacionalnim backgroundom, ne samo londonske kazališne scene, Zrinka Cvitešić kuca na vrata Meryl Streep zone, po broju nagrada (uključujući ovogodišnju za sporednu žensku rolu u Draženu). Iako ih još nije otvorila, uloga Biserke Petrović obećava da bi ih mogla razvaliti kad dosegne Streep ljeta. Tumačiti život žene koja je izgubila sina, ikonu i simbol, traži ono što većina glumica niti ne sanja pokušati. Odgovornost je velika, osobito ako se radi o malo je reći ilustrativnoj i pomalo kontroverznoj osobi Draženove majke. Uloga kao ta ne nosi samo emociju, nosi i kolektivnu projekciju nacije. A Zrinka je ima milimetarskom preciznošću.
View this post on Instagram
3. Produkcija dodjele nagrada: Papazjanija za nominirane i nagrađene
Dodjela nagrada u INK-u bila je audio-vizualni trashić. Produkcija na nivou studentskog rada s budžetom nula kuna, iako festival košta cca dva milijuna eura, svako toliko u izvedbi podsjeti zašto je direktor i producent festivala uz oscarovski uspjeh kratkog filma Nebojše Slijepčevića potpisao i TV seriju ‘Gora’. Kamermani zbunjeni, prijenos podređen HTV formatu, u slušalicama dok prolaziš pored njih se čuju vapaji: ‘Koji kaos, jebote, ako itko zna šta radi…’. Srećom, voditeljice Csilla Barath Bastaić i Ana Begić Tahiri sjajno su nosile konfuziju s relativno duhovitim i opušteno oprirodnjenim najavama, a klinci iz Pauline i Ljeta unijeli simpatičnu nespretnost najava i mučenja s čitanjem, koja je barem bila iskrena. Redaljke pobjednika sezale su od ‘pumpaj’ poruka srpske braće i podrške buntu tamošnjih studenata, preko društveno reflektornih poruka dobitnika Bezinovića i Ramljaka koji su kritički komentirali ulogu HTV-a i nove militarizacije RH momaka, pozvavši za odbijanje vojne službe. Video najave konkretnih isječaka iz nagrađenih filmova, čitanje objašnjenja prije imena dobitnika – djelovalo je kao stilska vježba studenata ADU, smjer montaža, ali onaj odbačeni dio iliti tako popularni performans o nespretnosti. Huh, art?
4. Čuvanje ADU plemena i prijezir prema nezavisnom i neinstitucionalnom filmu
Festival kao da i dalje živi u logici ‘naših i vaših’. Hrvatski nezavisni film redovito je izvan fokusa. Balcanica nije uvrštena jer nije ‘kritičarski kvalitetna’ (kako se kaže kad nije u ‘frendići’ krugu). S druge strane, Dražen film koji je i publika i kritika podijelila je unutra jer high produkcija trpi sve. Jer valjda treba podmiriti sve. Kritičarska klika iz ADU kruga i dalje radi ‘dodjeljivanje svakom pomalo’, kako bi svi bili mirni. I svi se međusobno priznaju, nagrađuju, okreću novu rundu. Reset tog mindstatea je nužan, ali realno nemoguć u ovim okolnostima.
View this post on Instagram
5. Ratovi kao libido domaćih autora i producenata
Fiume o morte je mogao biti logični pobjednik, na konto trijumfa na europski referentnom Rotterdam Film Festivalu. I imao je poligon za to: uspjeh u Rotterdamu, publika u domaćim kinima, snažna tema, autorski razigran pristup. Ali nije. Jer uvijek se pojavi netko tko ponudi mračniji retro pogled na ratove Devedesetih. Hrvatski autori kuže libido vezan uz rovove i leševe. Ako nema tenkova, izgleda, nema ni ‘velikog’ filma.
6. Dalibor Barić: Ignorancija domaćeg autorskog indie filma a ka crtića za odrasle
Najautorskiji film godine ‘Svi operateri su trenutno zauzeti’ Dalibora Barića, prekinut je prilikom festivalske projekcije minutu prije kraja. Greška. Ljudska. Ali, nitko iz festivala nije se udostojio objasniti što se događa u par minuta nesnalaženja. Svi u mraku – i doslovno i simbolično, publika u INK, filmska ekipa, žiri, kritičari. Barić je zaslužio više. Pogotovo jer i dalje gura crtu radikalnog autorsko eksperimentalnog filmskog izraza u sredini koja se voli zaklinjati u originalnost i inovaciju, ali kad se isto ponudi joj zapravo automatski zasmetaju autori bez kompromisa i neumreženi s centrima moći. Da, njegov film je autističan i autentičan, potpuno drugačiji od očekivanja, težak za prohodnost otprve, ali mind provokin uvid u autora s prethodnim ‘Rebusom’ uvrštenog u širu konkurenciju Oscara za najbolji dugometražni crtić godine.
View this post on Instagram
7. Regionalni film kao smjer vraćanja ex Yu veličine festivala
Dobar pokušaj je jače povezati regionalni film, istaći studentske radove i sve to začiniti novim vjetrom realizacije. Koji se, osim u kozmetičkim promjenama lokacija projekcija, ne događa. Stoga, činjenica ostaje: Pula Film Festival nema od vremena RH kao samostalne države onu regionalnu niti međunarodnu težinu. Premijere najvažnijih filmova zaobilaze Arenu u širokom luku, novi film Hane Jušić ide u Locarno. Nema ga. Od 11 filmova u glavnom programu, tek 2 su bile nacionalne premijere. Festival opstaje kao lokalna filmaška smotra i nužna rekapitulacija dijela produkcije, u najboljem slučaju medijski selfijada, ili prostor za PR mladih nadolazećih imena kojima svaka vrsta isticanja zapravo znači.
8. Paunovi, beatnici i društvo umjetnika sa ili bez navodnika
Pulska šetnica ispred Arene svake je večeri kao showroom likova s domaće kulturne scene koji su ili slatko opušteni bez privida veličine svoje umjetnosti, ili pak onih koji hodaju kao da glume vlastiti alter ego. Beatna, samodopadna, istrošena klasa umjetnika koji se samopotvrđuju brojem pozdrava koje dobiju od ‘bitnih ljudi’. Umjetnost kao posljedica poznavanja – točka. Pritom zanemarujući kako talent i autorski glas budu bonus, ne nužnost.
View this post on Instagram
9. Ljudi čine razliku, filmovi čine scenu, profesionalnost čini ljude
Usprkos svemu, ima ljudi. Divnih ljudi. Profića par excellance zbog kojih se dignitet domaćeg filma očuvava daleko više nego zbog produkcije festivala. Primjerice, voditelj i filmski kritičar Boško Picula, kao stalna vrijednost u moru festivala koji stalno zaboravljaju svoje dugove. Festivalski fotografi i hospitality ekipa koji se iskreno trude i koji nisu krivi za odluke onih iznad. A ‘oni iznad’ i dalje čuvaju profesionalnost, dok nitko ne pita previše. Ne čačkati. Ne propitkivati. Jer mečka se nećka.
10. Budućnost festa i domaćeg filma
Neupitna je, nasreću. Pulsko stanje filma? Kao i svake godine, na rubu i rubno. Ali, respiratori su bogato preplaćeni pa još diše. I neka diše. Pitanje je samo za koga? Koliko i do kada?
Listanje svih nagrađenih i dokumentiranje velikih regionalnih ambicija te pomirenja, pronaći ćete u (ne)zainteresiranim medijima jer ionako post festum pobjednika festivala ne ovisi o Zlatnim Arenama već dugo godina. Pula je kao filmski Porin; mora biti i postojati unatoč brojnim sistemskim i produkcijskim greškama, sporostima, manjkavostima. Na kraju krajeva, za koga je… vi završite.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube