Pop kultura se glazbeno i filmski, baš kao i moda, uvijek vrti u krugovima. Trenutno smo u krugu koji je otprilike star tri desetljeća, što znači da ono što se 90-ih činilo ‘prevaziđenim’ sad zvuči svježe i kul. Pogledaj samo recentne top liste: synth riffovi, 808 basovi, disco beatovi i acid house elementi vraćaju se u prime time, zapakirani kao da su nešto novo. A zapravo – ista meta, isto odstojanje.
Fenomen nije nov. Svaka generacija glazbenika prekopava po ormarima svojih roditelja i iz njih izvlači ‘retro cool’ reference. Sedamdesete su osamdesetih bile sramota, devedesetih revival. Devedesete su dvijetisućitih bile klišej, a sad doživljavaju renesansu kroz Y2K estetiku. Ono što se mijenja nije baza, nego filter kroz koji se taj zvuk vraća. Producenti danas imaju neusporedivo moćniji softver, plug-inove i studijske alate, pa disco beat ili synth zvuče čišće, masivnije i paradoksalno – modernije nego ikad.
Muzika u kojoj uživaju i nostalgičari i neki novi klinci
No zašto taj povratak? Najčešći odgovor je – sigurna karta. Disko ritam ili synth pop hook dokazano funkcioniraju. Melodije i grooveovi koji pale i one koji su ih prvi put plesali, i one koji ih tek otkrivaju kroz TikTok. S druge strane, otkrivanje manjka autorske drskosti svjedoči kako je industrija toliko gladna instant prepoznatljivosti da se uvijek rado vraća formulama uspjeha.
Ono što je zanimljivo jest da se u tom retro-revivalu krije dvostruka publika. Jedni su nostalgičari kojima te pjesme vraćaju u vlastitu mladost. Drugi su klinci koji retro doživljavaju kao egzotičan svijet prije njihovog rođenja. Zato pjesme koje recikliraju disco, house ili synth pop mogu simultano zvučati i poznato i novo.
Problem nastaje kad se trend pretvori u kreativnu reciklažu bez invencije. Osobito ako se reciklira što je već u originalu bila reciklaža, tada riskiramo fast food glazbenu industriju – isti okus, novo pakiranje. U najboljem slučaju, retro revival služi kao poligon za inovaciju (vidi Daft Punkov Random Access Memories), ili za kardinalno prenemaganje (The Weekndov flert s osamdesetima). U najgorem, svodi se na playlistu DJ set maturalca ’95-e.
Vraćanje starim stilovima nije problem samo po sebi. ‘Retro nam ga metno’ je odavna kreativna konstanta. Problem je kad to postane jedini kreativni put. Jer ako pop kultura stalno igra na sigurno, tko će riskirati i stvoriti novi zvuk koji će jednog dana, za 30 godina, biti ponovno recikliran?
Budimo iskreni, nema boljeg dokaza da smo zaglavili u vremenskoj petlji od činjenice da je Grše najveći rap/trap izvođač u zemlji, a više od pola njegovih hitova zvuči kao da su iskopani iz ladice Colonia ‘B strana’, kad se Borisu Đurđeviću nije baš tog podneva kreiralo. Lik repa, to jest govori duboko o kvartu i ‘lifestyleu’, Indira je pjevala o strasti i DJ-u u klubu, ali beat je ista – synth melodija, pumpajući beat i refren koji bi bez problema mogao odzvanjati na CD kompilaciji ‘Dance Hitovi 1992 – 2002.’.
Za sve nas koji smo preživjeli 2000-e, to je déjà vu s malo boljem masteringom
Čuješ Sip, Mamma Mia, Fantasia, Malvazia, naravno da se još ne zovu tako, ili bilo koju treću Gršinu stvar, dok u pozadini očekuješ da će se svaki tren pojaviti Indira s kosom do plafona i uskočiti s refrenom ‘dok ljuljaju se kreveti tidubibudidubida’. Čak su i beatovi i synth aranžmani toliko prepoznatljivo ‘colonia style’, da bi samo trebalo zamijeniti autotune vokal muškober pjevačicom u bijelim hlačama niskog struka i dobili bi instant flashback u doba kad je svaka birtija imala disko kuglu i cigarete se pušile u zatvorenom. Nije problem u Grši niti njegovom beatmakeru. Čovjeka je posralo golubinjaka po tjemenu, pogodili su hit i imaju površnu publiku.
Problem je što nam se čitava scena prodaje kao ‘nova škola’, ‘friške fore’ i ‘ulica’, a zapravo reciklira najkičastije dance klišeje s kraja prošlog stoljeća. Trap beat nakačen na Colonia synth daje samo verziju turbo-dancea s hoodie kapuljačom. A najzabavnije je to što klincima najpovršnijim ikad Gršek zvuči kao nešto originalno. Oni Coloniu znaju eventualno s YouTube preporuka, ili s tatinih kazeta u Golfu dvojci. Za njih je to egzotika, kao da je otkrivena nova dimenzija glazbe. Za sve nas koji smo preživjeli 2000-e, to je déjà vu s malo boljem masteringom.
Ali, nemojmo si lagati o dobroj glazbi za mlade i nekužerstvu dinosaura. Nije uvijek biologija prva lopta. I nije Grše Grše, već samo Colonia 2.0. A Indira bi, da Gršini producenti imadu imalo smisla za humor kao za reciklažu, mogla sutra gostovati na Gršinom tracku i zatvoriti taj krug.
‘Indira mi se dira, mama mia njene grudi fantazija…”. I tako to. Hit do hita. Sorry djeco, to se dogodikad se imitira, plagira i reciklira.
Naslovna fotografija: Pexels