Subotu uvečer više ne ideš u disko. Jok. Subotu uvečer, oni koji imaju TV prijemnik (nisam, bzzzzzzzzzz) gledaju vrtnu zabavu po livadama ispred HRT. Oni koji nemaju, u pauzama otpuhavanja prve ovogodišnje sparine, škicnu na Internet stream između negledanja još čudnije ideje zabave u kojoj se poznati maskiraju i presvlače u još poznatije ili crnce, pa onda paradiraju na karaoke showu. Hahaha. Wow. Hahaha. Wow. Kako genijalno. Hahaha. Wow. Wow. Još jednom. Wow.
Stavili su stolove i stolice za nominirane na travu. Tutnuli mikrofon Šulentićki i Vukušiću da odvedu to profi s par duhovitih doskočica u koje ni sami ne vjeruju, ali Nevermind – Nirvana. Nazvali su taj tugaljivi glazbeno scenski spektakl u PR obavijesti ‘najvažnijom i dugo iščekivanom glazbenom nagradom’ u kojem spominje atmosferu među prisutnima. Ovdje ide osmijeh. Zamišljati facu osobe koja stisne taj newsletter mail u trenu pritiska prsta na strelicu send. Veliki osmijeh. Sretna je.
Jer svirati se mora…
Prošarali su kamerama one koji su tamo iz pristojnosti. Jer svirati se mora. Sinove Kiće Slabinca kojeg su posthumno nagradili. Jer svirati se mora. Onog za životno djelo koji nema glasa pa šapće a gledatelju bude žao čovjeka. Jer svirati se mora. Josipu Lisac koja je opet skoro pala u nesvijest između dva udaha od poruka mladima čiji se smisao tražio povećalom po onoj kultnoj otopljenoj pizzi iz Latinice i viralnom YouTube klipu u kojem se tražilo kako ti gangliji rade i što je pjesnikinja željela reći. Jer svirati se mora. Terezu koja se objesila Prlji i Mrletu oko vrata da ne ostane ‘sama u vodi’.
One kojih nema. Recimo, Sašu iz TBF-a koji ne dođe na dodjelu nego radije ode na svirku svog benda, pa prilično nehotice poruči koliko je vrijedna nagrada i koliko je Alejuandru Buendiji stalo za najbolji rap album. Ali eto desi se, baš isti datum jebi ga, neće bend svoj zajebat. Jer svirati se mora.
Nisu pokazali samo Severinu koja je još 2002. rezolutno rekla svom izdavaču da je nikad više ne nominiraju jer naprosto ne želi biti dijelom jedne tuge niti palamuđenja. Ta količina usiljenosti, nasiljavanja, silovanja i inih varijanti sile, toga se ne sjećaju još od prvih juriša Turaka na hrabre Hrvate ili stoljeća sedmog. Jer svirati se mora. Nije sve ružno i tužno, naravno. Pokazali su kako se Paveli iskreno raduju svojem četverostrukom trijumfu, vjerujem da je Aljoši stalo, on je pristojan lik i to je u redu, uostalom bit će više vrtnje i ZAMP-a do glazbenog krampa. Zašto se indiejanac trubač Stipe onoliko razgalio zbog pečata establishmenta, taj dio ga moram pitat jel bilo do pive ili smo fulali nešto.
Porin je izgledao kao hrvatska nogometna repka u kvalifikacijama prije Europskog prvenstva. Remi s Gospićem. Jedva u produžecima s Orijentom. Viceprvaci svijeta puni sjajnih individualnih majstora koji na hrpi izgledaju kao da igraju županijsku ligu i ako ih opet ne pomiluje sreća ili čudo koju će znalci zvati znanjem, malo će se zastavama vijoriti i slaviti po svijetu.
A da ste tu večer stavili na mute vrtnu, pardon, zabavu na livadi?
Jeste, izgubili bi sreću slušanja novog Urbana koji je uvijek zanimljiv i diže otužni prosjek, Željke Veverec koja kroz fantastični Je Veux projekt ne pripada domaćoj glazbi ni u kojem osim klik segmentu, novih Maxovih pop hitova koje mu piše Dečak & Co, pristojnih nostalgičnih Pavelovskih romaneski, sasvim zgodnog pop hita one male plave koja se čita Ža Ža, ali se tako ne piše i onog koji se šlepa uz nju ali ne zna pjevati i stalno je out of tune, nove Vannine zahvale za ah kako iznenađujuće najvokal godine, odličnih instrumentalista Devet Od Tri – Pešut, Kovačić, Lesić, saznali ste da je Rundek smatran alterativcem. I gledanja petstodevedesetdevete izvedbe splitske slatkice Albine koja je odtiktokala još jednom uz orkestar. Jel se saznalo štogod gdje je bio Bare? I tako to.
Porin bi bio interesantan da je ozbiljne face Šulentićka u jednom trenu ničim izazvana prekinula program i iz trbuha izvukla Maju Šuput viknuvši Žaaaaak. Ili da Vuku počnu iz očiju peglati Star Wars lightsaber zrake koje šaraju po ovima prvim i zadnjim redovima podjednako uz vrisak, a on krene repati „evo vam sad sranja od glazbenog stanja bit će vala pranja pod stolovima ganja šteta veća manja…“ i plesati kao mali Lynchow liliput patuljak jer ispadne zli internetski plaćenik trol ubačen od strane hejtera iz druge najbitnije mjuzičke nagrade one neke rock & off (opet se začuje nasnimljeni osmijeh u publici) da poskida sve te ne baš rockere u publici. Imali bi na Indexu, Narodnima, 24 sata, Jutarnjima, Večernjima nekog prostora za teme.
Bio je interesantan recimo pogled na Lanu Jurčević dok čita nominacije. Do minute.
I trebao bi opravdati imanje smisla kad se za novog izvođača natječu dvije divne klinke s jedva tri skucane pjesme u cjelokupnoj karijeri, ali vidjeli smo ih puno po medijima, pa bit će da vrijede, na stranu Eurosong i svjetski cover uspjeh s tetom Beyonce. Ili onaj koji tužno izgleda ali lipo piva na voice talent showu, e on je skuca jedan autorski album, njega isto valja nominirat. Otprilike je ratio glasačkog tijela Urina, koji nikad ne glasaju po inerciji, poznatosti, prijateljskim linijama, lobiranjima („daj mi za malog tribat će mu malo vitra u leđa“), bez preslušavanja, imanja pregleda nad materijalom za koji glasaju, svim tim hrvatsko profesionalnim uzusima od kojih se ta nacionalna verzija Grammyja, kako su joj nekad poratno u pelena godinama tepali razni Vrdoljaci, proglašava bitnom. Jer svirati se mora.
Još uvijek nema grafita na zidovima: ‘Vrati se korona, odmori nas od Porina još koje lito’. Koji bi zajebani narodni pjesnik ostavio da hukne malo s ulice, parafrazira onu kultnu zidnu zgodu sa Štulićom, .ebanjem i Jajom. To više ne može jer Štulić je već godinama veći napor od Jaje. A i ne bi bilo politički korektno. Doduše, ne bi bilo ni nekorisno. Imati par godina pauze od domaće estrade. Pauziranje je manje grijeh od siljenja i silovanja, pitajte bilo koju porotu.
Istina, mnogi su bili u crnini. I na sprovode se ide tako prigodno. I tamo se svira. Jer svirati se mora.