Subotnji TV prime time oduvijek je bio arheologija naših kolektivnih navika i kompiliranje ideje zabave kritične mase svega onoga što društvo jest, želi biti i čega se potajno srami. Onda ispliva upravo u terminu kad načelno floskuletina ‘cijela zemlja’ sjedne pred TV ekrane. Očekujući novi karaoke pjevački show u kojem pjevanje tuđih hitova strućljaci tendiraju progurati ili isforsati i nazvati talentom.
Kako se dokinulo dovoljnog broja zainteresiranih, kvalitetnih i potrebnih mladih ili odraslih u misiji postajanja instant gažerskih pjevačkih zvijezda estrade, franšiza je targetirana na djecu. Njih ne oskudijeva u maltene svakoj proširenoj obitelji u Hrvatskoj. Dakle, target je ekonomski opravdan i nimalo relativan. Uz bonus napomenu kako djecu ne možeš, niti trebaš izložiti kritici u slučaju loših izvedbi.
Kakvu pozornicu dajemo djeci?
The Voice Kids, format koji načelno spaja glazbu, dječju spontanost i
showbiz glamur, u tom je smislu savršeni lakmus-papir. Pitanje nije treba li djeci dati pozornicu, nego kakvu im pozornicu dajemo, što na njoj učimo i sugeriramo kao vrijednost i najvažnije, kakve posljedice ostavljamo u njihovoj glavi i srcu? Fenomenologija zabave kao produženje pedagoškog alata nije niti lego kockica, niti druge didaktičke slagalice za večernji
prime time termin, ako ga izmjestite dječjeg nedjeljnog ili vikend jutra kao uvriježenog i bezbrižnijeg termina za
family konzumaciju mladih talenata koji su preskakali Prvi pljesak, Cmrkov ‘Turbo limač show’, ali nisu ‘Muzički tobogan’ Minje Subote. U kojem je
‘neko imitirao nekog, kroz pesmu, muziku stih, kao pravi pevači, a možda i bolje od njih’. I to se činilo bitno suptilnije ‘natjecateljski’.
Momentom izlaska djece na pozornicu i otpjevavanja tuđe pjesme, ne promatra se samo njihov glas, sigurnost, držanje, tonalitet. U subotnjem terminu je prije svega ideja odraslih i zabavnog kao pedagoški okvir. A kad zabava postane pedagoškim okvirom, neminovno se preslaguje vrijednosti obzirom na emitiranu poruku u kojoj se natjecanje drži prirodnim oblikom procjene tuđeg pjevačkog talenta, u kojem tuđi hitovi služe kao kapital, a ‘suci’ imaju autoritet nad klinačkim snom. Pričem se prolaznost komunicira kao lekcija koju treba progutati bez obzira na dob. TikTok kids ne trpe fail kao opciju. Stoljeće im ne daje pravo za to.
Uloga žirija gotova nikada nije samo glazbena
Fenomenološki gledano, Voice Kids proizvode dvostruku matricu. Prva je dijete kao performer i mini verzija odraslog izvođača koji nastupom pred žirijem mora odmah pokazati ‘što zna’, ‘kako zna’, ‘koliko dobro zna’, ‘zna li uopće išta’ i kad ‘ne zna dovoljno dobro’ po nikad jasno komuniciranim i pobrojenim kriterijima i kvalitetama dobrog, što će dalje s tim znanjem? I drugo, dijete je posluženo kao emotivni resurs i izvor spontanosti, suza i televizijske ‘istinitosti’ koja se monetizira pažnjom gledatelja, sponzora, žirija i medija. Između te dvije matrice često se izgubi fokus na ono najvažnije – dijete kao dijete. Ne objekt, već subjekt ideje zabave. Predivno i vrijedno ‘okretanja’ žirija u svakoj situaciji kao moralno-pedagoškog kompasa.
Jer uloga žirija u kids-formatima nikad nije čisto glazbena. Nije mjesto tehničke procjene, koliko oblikovanja poruke kako kvakitetno razgovarati s djetetom koje je upravo doživjelo javnu selekciju? Kako reakcijom izgraditi, a ne srušiti mu snove i cijeli vrijednosni sustav ideje uspjeha ili ‘faila’? Ne samo komentarom, nego konceptom emisije u kojem će se izbjeći moment eliminacije i pokazati djetetu da talent nije pobjeda, nego proces. Rad. Godine vježbanja. Odricanja. Nastojanja. Ne polugodišnjim, ili jednim izlaskom pred prime time TV publiku.
‘Sjajno pjevaš, ali ne tražimo to’
Osim činjenicom kako je sastav žirija važan, još je važnija svijest o odgovornosti. I stručnost producenata i odgovornih urednika showa, ne samo žirija. A tu se, nažalost, vidi ono što se ne smije vidjeti. Neujednačen, nestabilan, povremeno nestručan pedagoški pristup kojim djecu ne treba izlagati, niti unatoč potpisu roditeljskih privola za razne skrbničke verzije eksploatacije djece. Vanna i Tolja su vokalno neupitni i iskusni, razumiju formu, ali znaju skliznuti u mehaničnost, to jest netaktičnost komentara. Mia Dimšić i Davor Gobac svaki na svoj način djeci prepoznatljivi i karizmatični, često ispadaju iz pedagoške uloge upadajući u zamku ‘simpatičnog showa‘ koji funkcionira samo dok dijete ne osjeti težinu neuspjeha. A osjeti je puno jače i tenzičnije od odraslog. U tim momentima ‘dobro je’, ‘bit će bolje’, ‘super si to sa srcem i stavom otpjevala, ali trebalo je malo jače’ ili ‘sjajno, ali ne tražimo to’ i sličnim varijacijama ocjena dječjih nastupa i komentiranja izvedbi djeca doživljavaju, to jest čuju licemjernost i diskrepanciju objašnjenja. Jer čekaj, ako sam dobro i super, kako i zašto onda nisam prošao/prošla?
Kvalitetan mentorski i pedagoški komentar mora biti most između neuspjeha i ponosa
Nadalje, površnost ideje i kvalitete showa nagriza toliko nesporedna kategorija izbora, to jest prolaznosti i kvalitete popularnih pjesama. Jedno je kad djevojčica tonovima skida Aliciu Keys ‘Girl On Fire’, ili lanjskog Eurosong pobjednika Nema, ali izvedba etno pjesme ‘Naranča’ bude trenutak kad format raskrinka sam sebe. Djevojčica kojoj je mama odabrala pjesmu (dakle, već i tu postoji pedagoški moment file under roditeljska ambicija, glazbeni ukus, kulturni odabir), ušla je u arenu koja honorira imitaciju pop-hita, a ne baštinsku autentičnost. Neprolazak nije bio samo ishod natjecanja, nego simboličko poništenje izbora pjesme. Pogledi djevojčice prema majci i rub suza nisu imitabilni. U kadru se vidjelo razočaranje i ona vrsta pritajne tuge i dječjeg loma koja se ne treba, niti smije događati pred nacijom pod opravdanjem showa i subotnje vikend zabave. I trenutak ‘spašavanja situacije’ u kojem se vidjelo tko praktično razumije ulogu mentora i zaštitnika djece, premda se deklarativno svi iz fotelja zaklinju u princip. Marko Tolja jedini reagira pedagoški ispravno pohvalivši izbor pjesme, pohvalivši mamu, valorizirajući hrabrost odabira nečeg što nije konfekcijski pop i većinski hit, dajući kontekst i smisao i odabiru i izvedbi i kakvu takvu utjehu uslijed ispadanja.
Ono što kvalitetan mentorski i pedagoški komentar treba biti je most između neuspjeha i ponosa, između trenutka i puta. Kad već ne postoji snimljena uloga psihologa/psihologinje koji će raditi s djecom, pričati uz pretpostavku zdravih obiteljskih okolina koje ne ganjaju ambicije, već daju boje dječjim snovima. Ostatak žirija u ‘Naranča’ momentu je izgubio nit djelujući nekompetentno i nesnalažljivo. Vanna će kroz osmijeh ček izgovoriti parafrazu rečenice da se nada kako mama radi još nešto osim biranja kćeri pjesama. Uz svu legitimnu vrstu osobnih animoziteta ili antipatija prema osobama koje su moguće i u najboljim namjerama izložile djecu toj vrsti challengea, takvim komentarima u dječjem showu nema mjesta. Ukočenost Mie i klasična Gopčeva preskakanja nisu pomogla. Na trenutak su se postavili kao da komentiraju odrasle. A to ne ide. Ne smije ići. Ne u odgojnoj i role model ulozi mentora spram klinaca i klinki.
The Voice Kids nije problem zato što djeca pjevaju
Pjevanje je divno. Problem je što se uspostavlja i komunicira kultura natjecanja maskirana zabavom. Djeca mahom nisu emotivno opremljena za tough competition mentalitet koji format promovira uz mentorske komentare u vrlo crno bijeloj situaciji prolaz-neprolaz. Okretanjem stolice određujemo vrijednost, suze su sadržaj, a prolaznost tuge je opravdana jer, eto, showbiz.
Pedagogija nije showbiz nego odgovornost. Djeca nisu predmeti objektifikacije, već su izloženi na način na koji ne bi smjelo biti prihvatljivo niti kvantificirano pod egidom subotnjeg zabavnog večernjeg showa. Cringe momenti Voice Kidsa nisu komični, koliko socijalno simptomatični i razgolićavajući. Odrasli uživaju u dječjoj iskrenosti sve dok ta iskrenost ne postane bolna. A kad postane bolna, kamera ostaje uključena na pristanku i opravdanju dječje tuge.
Estrada ne voli djecu, nego njihove emocije
Ako djecu podučavamo da je svaka pogreška javni spektakl, a svaki neuspjeh scena, mi ih ne pripremamo za život, već za estradnu industriju. A industrija niti estrada ne vole djecu, nego emociju koju djeca proizvode. Biti dijete i izgubiti pred pola milje ljudi nije lekcija, ‘priprema za svijet’, zdrava pedagogija, koliko je zamjena uloga u kojoj odrasli biraju zabavu, a djeca plaćaju cijenu. Sustav eliminacije djece u real timeu snimljenog karaoke showa, bez adekvatne psihološke pripreme i bez jasnog konteksta koji objašnjava da neprolazak nije poraz, nego proceduralni detalj showa, pedagoški je i ljudski promašen i pogrešan. Brutalno pogrešan. I zamotan u šareni celofan zabave, što ga čini još opasnijim.
‘Cry and move on’ format nije razvojna lekcija, samo refleksija televizijske okrutnosti i nekritičnosti svih mimo djece involviranih u showu. Djeca, za razliku od televizije, nemaju gumb za gašenje dojma. Imaju TikTok sutradan i školu u kojoj će morati dić glavu i isključiti chatove ne bi li ih zaštitili od ruganja ili naslade neuspjehom.
Utjeha nisu riječi hrabrenja žirija/mentora, niti roditeljski plašt, a ni potreba psiholoških priprema. Utjeha bi valjala biti svijest odraslih kreatora kako dječja tuga nije alat na kojem se bilda, pa čak ni marginalni dio takvog showa. No, to je teren stručnjaka. Nažalost po djecu koja ne izaberu hitove.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
