‘Mladima na treba pomagati, treba im podmetati’, nije se potpuno šalio Arsen Dedić govoreći o pristupu roditelja prema nekim novim showbizz klincima. Ne nužno noge, kore od banana ili sklisko premazan pod, već je dovoljno zapitati se o kriterijima i onome što se danas slavi kvalitetom i talentom. Te koliko je pop kultura ‘karaoke showova’ činila deflatorno njegovanju autorskog sadržaja, još od vremena kad su ‘supertalenti’ s glazbene strane otkrivani pjevanjem tuđih klasika i velikih hitova. Namjesto otkrivanja i hvaljanja autorskog – sposobnosti da sami napišu svoje stihove, sami smisle svoje akorde i svojim radom, ne samo stasom i glasom, budu hvaljeni i slavljeni i meteorski rasprodani.
Meteor zvan Jakov Jozinović
Ali. Ali prvi. Naslovi i mediji drugačije vrište. PR je takav. Postoje vremena kad se zvijezde rađaju iz ploča, kaseta, vinila i radijskih jukeboxa. I vremena
Jakova Jozinovića. Kad se talent i karaoke
showovi rade za publiku koja voli gledati mlade gažere kad prepjevavaju tuđe pjesme. I žiri plaćenike bez kriterija koji taj kunst prozivaju talentom. Pojavi se
lookin’ good mladić iz Vinkovaca, dvadesetogodišnjak ugodne vanjštine i topla osmijeha, otpjeva ‘Oliveru’ Đorđa Balaševića na Supertalentu i juhuuuu eto meteora na sceni!!! Novinarima gori tastatura, Tiktokovi tope se u srcima i lajkovima, a u naslovima vrišti verzija ‘Novi glazbeni fenomen!’ i ‘Zvijezda u usponu rasprodala pet Sava centara i Tvornicu!’. Svaka mu čast. Uspio je, jel? Talent ima, glas ima, publiku ima. Ima li kriterija? Je li uspjeh što mu žirant Enes Bešlagić tepa o Bogu, šarmu, duši, talentu pa da i falša on bi se zauzeo za njega? Je li uspjeh kad ti taj trenutak u
prime timeu TV-a putem Tik Toka pa YouTube
sharea donese nekoliko stotina tisuća pregleda, par milja lajkova i desetke tisuća pratitelja? Ili kad, nekoliko godina kasnije sve to kapitaliziraš prepjevavajući pjesme drugih ljudi – Balaševića, Olivera, Dine Merlina, Massima glazbeni
copy-paste lansira među ‘meteore’ nove estradne scene? Isto što se dešava svim zvijezdama i ‘zvijezdama’ karaoke
show talenata i ‘talenata’.
Je li talent lijepo pjevati i izgledati? Je li to taj meteorski uspjeh? Meteor zasvijetli, fijukne i nestane. Kratko, ali sjajno. Ljudi ispod stoje i zinu. Tu leži simbolika vremena uspjeha i ‘uspjeha’ Jakova Jozinovića. U kojima se ne traži autentični otisak prsta kao autorski rukopis, nego algoritamski prepoznat ton koji ne vrednuje poruku koliko prepoznatljivost. Kao prototip kojem publika ne pita tko je napisao pjesmu, nego tko ju je otpjevao ‘lijepo’. Prijatelj Matije Cveka. Štuc. Koji će mu sa svojim estradnim timom napisati prvu ‘autorsku’ pjesmu punu estradnih whataboutizama za sterilnu publiku koja puši facijalne grčeve, padanje na koljena i spomen ‘duše’ u prvom stihu. Tony Cetinski i Željac Houdek si prćkaju ugrađene frćkice i oblizuju podbradak od kriterija.
Smijemo li danas uopće kritički promišljati?
Ali dva. Ali ako se drznete dovesti to u pitanje, nepismeni pasivni agresivci će to pročitati pljuvanjem. To što nema veze i sa čim osim s odraslom i legitimnom komunikacijom i nuđenjem drugog rakursa njihove ‘estetike’, njih ne zanima. Dovoljno je pokušati difamacije.
Jakov Jozinović je zgodan i očito zna kako doprijeti do publike djevojčica s TikToka od 14 godina, to nitko ne osporava. Klincu lupaju pečat i novog Čole. Zdravku Čoliću se štuca. Vremena u kojima je za status ‘glazbene senzacije’ dovoljno pristati na kriterije kojima uspjeh mjere klikovima, ne pjesmama, su ne samo drugačija i dylanovski promijenjena vremena. Estranged je dobra engleska verzija siromašnih inačica ili pokušaja prijevoda. Estetika karaoke kulture u kojoj interpretacija postaje zamjena za stvaranje ne može se zvati ni referentnim ni relevantnim kriterijem. Što Jakove Jozinoviće niti zamara, niti treba zamarati. Površnost i neselektivnost pop publike je konstanta koja se ne tiče Jakova. Ni svih drugih Jozinovića. Niti što su u selektivnijim vremenima postojali kantautori koji su pjevali svoje riječi, svoje tuge, svoje ironije. Danas postoji mladić koji osmijehom šarmira, pjeva tuđe i zbog toga puni klubove a rulja mu slavi talent. I ‘talent’. Što definitivno govori više o nama, nego o njemu.
‘Bravo, dečko’ zuje redakcije dok pišu showbizz rubrike i love trendove s Instagrama i TikToka. Tamo je momak naime velik. Iza tog i takvog ‘bravadosa’ odzvanja i pitanje što smo točno odlučili slaviti? Talent ili refleks? Originalnost ili uglađenu kopiju? Glas ili algoritam? Jakova ili Jozinovića? Ili niti jedno od toga? Tek naočitog mladog gažera koji se šarmantno smješka na spomen ‘Polja ruža’, ‘Bijelih Hostija’ i hvaleži Bogu ne roditeljima, genima, školi i učenju na svom talentu, pardon lijepom glasu i pjevanju tuđih pjesama u tonalitetu. Što nije talent, niti dar, niti sposobnost slavljenja bilo koga osim žirija u kojem kriterije promiče botoks Maje Šuput, mimo zagrljaja Mr. Šime Savršenog. Seriously? ‘Mooolim’, začuje se glas Mojmire s Rtlova Direkta. Propitkivanje njegova dara nije hejt, niti pljuvanje, niti mržnja, već nuđenje drugog rakursa mimo dominativnog narativa. Što je u društvu civiliziranih komunikativni minimum.
Površnost je postala nova dubina
Ali tri. Vremena Jakova Jozinovića nisu vremena autorstva, nego vremena samodopadnih i (samo)dopadljivosti interpretatora. Vremena u kojima je ‘uspjeh’ postao riječ za prepoznatost, a ne za doprinos. Što, za nepismene tumače, još jednom ističem, nije krivnja Jakova Jozinovića, nego zajednički dogovor i odgovor publike da će površnost i površina biti nova dubina. I dok traje taj new age preljepljenih melodija i instagramskih i tiktokerskih ovacija, Jakov Jozinović pjeva i punit će dvorane makar i šutke ako to bidne trendom. U vremenu u kojem su svi originali već iskopirani, njega i njegovu bezličnost, to jest na druge sličnost, publika i mediji prepoznaju kao savršeni proizvod svog doba.
Vremena Jakova Jozinovića. Vremena kad i meteor zna da svjetlost dolazi iz reflektora, ne iz vatre ni talenta. Ali četiri, PR je takav. 😉
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
