Ponedjeljak, 27 rujna, 2021

Pop cooltura: Rekapitulacija 2020.: godina u kojoj smo postali potreseniji i gluplji

Htjeli si ili ne htjeli priznati, 2020. je godina nakon koje puno toga u našim dnevnim životarenjima više nikad neće biti isto. Ne toliko niti zbog smrtnosti korona virusa i potencijalnog breakouta neke razornije i smrtonosnije inkarnacije istog, već više zbog utjecaja koji je imao na mindset i ponašanja ljudi. Onih malih, next door spodoba. I osoba. Susjeda...

Trese lupa udara. Kako trese lupa udara. Na žalost, ne iz Đurinih reminiscencija na kultni glazbeni omnibus jedne generacije „Kako je propao rokenrol“ kada je s Tragačima zabavljao pop kulturne suckere ovih prostora, nego daleko stvarnije. I ozbiljnije.

Od proljeća do evo zime korona nije virus nego sredstvo stavljanja na kušnju izdržljivosti jednog naroda s nekoliko plemena. Hrvatska se kroz 2020. pokazuje kao seizmološki vrlo uzbrukano i aktivno područje. Drugi puta u par mjeseci roka 5 po Richteru. Prvo Zagreb, sad Sisak, Petrinju, Bjelovar, okolicu. Nema odakle prijatelji jutros smsovima ne javljaju da nisu osjetili podrhtavanje zemlje. Srećom, još uvijek bez žrtava i na Richterovim skalama to je drži gornjom granicom srednje ozbiljnih potresa. Znam, znam, reci to ljudima s popucalim zidovima. Ali se držimo Pythona popularna kao nikad ove godine će bit „always look on the bright side of life“, a onda sve do 7 i 8 po Richteru smatrajmo i uzmimo – sretni smo da nije gore. Čaša je uvijek napola puna bolje nego prazna.

Dosta se Zemlji ne sviđa ove godine na našem dijelu Balkana

Karikature će reći da se zemlja buni protiv cijepljenja, zajebanti će postavljati memeove da je Capak u niggabitch raperskoj swag pozi butterfly effectom mogao dosta toga povezati s ovim uzbunama podno zemljine kore. Nije ni da su Bozanić i ostali Stožerni pop kulturni heroji malo doprinjeli ovom punku od potresa. Dosta se toga tom logikom Zemlji ne sviđa ove godine na našem dijelu Balkana.

Htjeli si ili ne htjeli priznati, 2020. je godina nakon koje puno toga u našim dnevnim životarenjima više nikad neće biti isto. Ne toliko niti zbog smrtnosti korona virusa i potencijalnog breakouta neke razornije i smrtonosnije inkarnacije istog, već više zbog utjecaja koji je imao na mindset i ponašanja ljudi. Onih malih, next door spodoba. I osoba. Susjeda.

Onih koji ne prijavljuju obiteljsko nasilje, ali prijavljuju korona partyje. Onih koji lupaju loncima po balkonima kad treba bit buntovnim, ali tu im se dokida metafora svakog offline revolucionarizma. Onih koji čmare da je korona samo jača prehlada dok je sami ne dobiju i umru na respiratoru, onda je država kriva. Kriva je iovako, ali to je druga priča.

Godina u kojoj su mediji postali daleko bitniji najpovršnijem čitatelju jer kad ste zatvoreni 24 sata dnevno i noćno u svoje brloge nije da postoje neke pretjerano alternativnije opcije nego otvoriti TV ili screenove mobitela, laptopa i ostalih gadgeta pa odatle sisati koliko je stravično mračnije ili nije iza vrata do vas.

Napose i godina hvatanja za gušu onih pop kulturnjaka koji su birali slobodne umjetničke aktivnosti (pop pjevačice, pop pjevači, glumci, glumice, filmski i kazališni djelatnici, pisce tu ne uvrštavamo oni su odavna ispod prosjačkog štapa i nivoa svake ozbiljne rvacke kulturne razmjene, ostale izvedbene, plesne, likovne, vizualne umjetnosti…), te odjednom postali ovisniji o državnoj sisi nego su to svake godine putem klasičnih natječaja. I svi, ali svi, traže za sebe svoj dio otkupa i povrata svih uplaćenih doprinosa i poreza na njihovu umjetnost. Čitaj: kreativnost – jer vraga su vražjega, da si ne bajamo, svi koji su dobili pečate glazbenih, dramskih i inih akademija – umjetnici. Za umjetnost će trebat izdvojit malko više originalnosti, mašte, hrabrosti, kontinuteta rada i inih drugih kriterija, evaluacija i sadržaja od onoga čime im se tovi glave na kreativnim i umjetničkim akademijama da su činom lupljenog pečata postali umjetnici. Ne. Nisu. I ne. Niste. Ali i to je druga tema.

Ono što nije druga tema jest da je 2020. breakna godina ne samo zbog korona breakouta

Ne toliko ni zbog činjenice da se generalno po globusu nije pobudila neka univerzalna solidarnost koliko daleko više sebičnost kod svih tih malih građana i malograđana. I briganje brige za vlastite guzice prije nego skrbi nad onima koji su bili daleko ugroženiji od nas samih. Koliko ti je ono stari imao godina? 80. A ok, nije bad, smije umrijet. A stara? 70. Hmmm, pa to je već nekako granično, ono, naživjela se. Jel ti bad ako umre? Mislim, ono, jeste si dobri ili može i ona? Odjednom smo odmah na startu novog milenija, saznali koliko smo zapravo nedobrodošli u životu, koliko smo lomni, krhki, nebitni, usputni. I koliko nije potreban ni jedan solidni asteroid da nas vrati na tvorničke postavke i pospravi undeground, na partyje, daleko prije onih nekih biološko očekivanih i predvidivo odbrojavanih 78 – 80 kuka. Dosta jedan zarazniji virus životinjskih origina koji će pospremiti ovu selendru od svijeta u labos u kojem smo svi više ili manje ili štakori ili zamorci. Trećega nema.

Mimo tih nebitnih susjedskih egzistencijalizama, ono čega smo još postali svjesni da od ove godine više definitivno ne vrijedi ona mrtvojezična pizdarija kako je historia magistra vitae. Je bila. Do 31. 12.

Umjesto tih nekih većih životnih dostignuća i promašaja, ono što jesmo sabrali su neki vrlo seksi momenti u sklopu globalne i lokalne i regionalne pop nekulture. Desetku zbog koje nismo postali ništa bitno pametniji, ali smo se bar mogli nasmijati vlastitom jadu. I pokazati kako nam po sudjelovanju u globalnom lockdownu nije problem biti nikad bliže naprednom, moderno, ekonomski i kulturno zaokruženom i uređenom svijetu.

Najdivniji balkanizmi i rvatizmi koje ljubomorno čuvamo samo za sebe

Uspjeli smo tu prošvercati naravno neke naše najdivnije balkanizme i rvatizme, koje ljubomorno čuvamo samo za sebe. Znate kako kažu. Ne najedosmo se, al se bar nasmijasmo. Evo kome čemu što i koga.

  1. Cjepivo protiv korone je otrov kojim Bill Gates čipira naivne Hrvatine i Hrvate puštajući im u krvožilni sustav čipove kojima onda upravlja njihovim imitacijama mozgova, a osobito ako nisu glasali tj slali energiju mislima u svemir pomoću koje su onda konzervativni redneckovi white trasheri Ameri glasali za Trumpa da opet bude pobjednik. Dijagnoza by Dr. DJ Antonjo Tomy Cjepinski. 5G. Koliko ste mogli biti iritantni od Vaša online prisutnost do offline.
  2. Nema tog kolača ni torte koji Žak Debeljak neće ponuditi pojesti za Škorom, njegovim milim kolegom predsjednikom, vireći pozadinski i nalukavajući se kao Cartman iz South Parka kad čeka da mu mater kupi novi iPad, sve do trena kad dotični Miro ne izgubi na izborima, onda mu voluminozna sjena može natrag na interpretacije najemotivnijeg klasika karijere „HDZ zna“
  3. Maja Šapnut je prije zadebljanja postala kao i Minea TV voditeljica. Molimo za mir i red u sudnici, ovaj, publici. Sve se može kad se hoće, kad se neće, Branko Skroče.
  4. Branimir Johnny Štulić se svako toliko javi preko YouTubea da nas obavijesti kako je izmislio novo pismo ćirilinicu (kombinacija ćirilice i latinice) i kako su ga pokrali iz Jugotona danas Croatia Records i kako mu idu nakurac Hrvati, a osobito hobotnica Leiner i Mišo Hrnjak i svi koji ikad išta pišu o njemu jer uglavnom svi seru i nije bilo tako kako se oni sjećaju nego kako se on sjeća i nitko niš ne valja osim Azre, a Azra je on, a Prljavo Kazalište nije Jajo. Klik. Razumno.
  5. Influenseri su grom i pakao i dobivaju kruha bez motike parazitirajući na proleterskim osnovama radničkog poštenog naroda i blagajnica koje su tile ić na more. Bezvrijedni su, bezmoždani, tupi i isprazni jer ne rade ništa, a ne kao naši očevi i matere u plavim kombinezonima koji su naučili da se u socijalizmu trebalo po 12 sata pošteno raditi i za tvrdi kruh. Danas je dosta naprćit usne u brrr i pokazat bikini dolinu i napisat: „Zalazak sunca je moj život“, ušetat u birtiju i tražit da ti se pokloni free ručak, a da ti onda napišeš „mmm kako je ovo ukusno uz tri fotke na Instagramu. I za 200 000 skupljenih lajkova moš skupit 5 000 kuna neto po objavi. Sponzorski auto i lovu ne dobiješ ako nisi na Instragramu. Onda sponzorira država. I drugi sponzori kojima snimaš reklame. #samovjerodostojno, #samobitno, #nodoublestandards. Powered by: Redatelj Revolucionar (nikad niš sponzorsko u životu pipnuto, čist kao ruža sa suncem u očima, vozio je prema gradu 120 na sat)
  6. Nema te fotografije koju MG alias Ex Modni Sračak ne može dodatno ispeglati u Madame Tussauds fotošopingoličarskim pizdarijama i vinjetama da izgleda što strašnije i da se pitate koj je vrag tim ljudima koji misle da je oku ugodna estetika ličiti, niti na voštane nego voskane (to su one od voska) figure, a ne poput njegova eksa Nevena Cigija Ciganovića koji mu je za petama po konačnom poljupcu live and loud
  7. Kino je propalo, sve je otišlo online, svi filmski festivali su pozatvarani, ali filmski događaj godine je ulazak rođendanka aktualnog zege gradonačelnika Bandića na premijeru „Kumeka“ i uveličao performans kolege mu Darija Juričana tj Milana Bandića Juniora kupivši mu knjigu o sebi samom za 70 kuna bez računa i uzevši neki fol 230 kuna skupi alkohol pod mišku, wow kako bitno i simbolično napadati ga jer za to nije platio – metaforika jača od mača i upaljača. Bandić osvaja i sedmi mandat. Ili srčani udar.
  8. Koncertna sezona je propala, nema ničega nigdje, a ako i ima pokušaja, izgledaju tužnije od Ljeta na Savi ili sličnog socijalnog propalog eksperimenta, ali zato se snimaju spotovi nemilice i nove se glazbe u svim stilovima broji i gnoji i tlo je plodno i rađa kao da je najbolja ekonomska godina ikad a ne ona u kojoj se počelo sve urušavati. A ha da, Nina ipak ne treba kopati krumpire, potrajat će zalihe do ubijanja pandemije i nove svađe u Hrvatistanu oko cjepiva. A nema tko nije uzeo 3500 kuna jednokratne pomoći ZAMP-ova osiromašenim glazbenicima na prosjačkom štapu jer neki neće moć sad koštat 30000 eura netto za Novu godinu i 8000 eura netto na solo regularnim summer tour koncertima.
  9. Severina se konačno vratila u domovinu i ostavila bogate Srbe bogatim Srpkinjama, Ida Presterica je na pola pola, ali Nikolina Pišek po srpskom Ristić nije, ona se samo svađala s nekim tamo seljačinama s otoka koji njenoj sviti nisu dali ove godine na Hvaru da odigraju balkansko srpsko hrvatsku aristokraciju kako plastika zapovijeda i umije. Mediji su htjeli razvući prljavo rublje Doris Pinčić ex Rogoznice, ali nije im uspjelo jer je dotična pametno biće čiji osmijeh i direktan pogled začepi i puno jače od ovih koji su je pokušali hračkati. Baš kao i Anđelka Prpić – njeno srpsko zrcalo i ista situacija. Jelena je Veljača jednakom taktikom digla obrvu i svoje emotivne i personalne promjene prilično suvereno iskontrolirala bez davanja zere mogućnosti blata žutanjcima iz medija. Lynch mob čeka podrumske snimke Lidije Bačić. I kako sad u novi dan doklem se to ne desi?
  10. Knjiga je umrla, ali koga briga, na Twitteru se uvijek može u 160 znakova napisati priručnik o tome kako iz dnevne sobe zaraditi 1000 dolara, a na Instagramu se može uz dovoljno bildanje i par sto tisuća followera sasvim pristojno živjeti uz hashtagove #samoljubav. Kazalište fol nije mrtvo jer država dotira. Kuc kuc, tik tak. Netko je u crnini s velikom kosom pred vratima. No, mediji su nam najseksi i najživlji, od HTV-a preko privatnih nacionalaca svi imaju ratinge, sve agencije kazuju kako su najgledaniji, njihove Farme, sarme, ljubavi na selu, lica zvuče plosnato, žlijezde pjevaju i slične uspješnice sve su ustrajno poboljšale stupanj kvalitetne zabave u natprirodno izdržljivih Levata. O Dinamu i Ajduku i njihovim pak problemima, da ne govorimo, to je tek višeslojni svijet za sebe. Kad bi bilo manje klanova trebalo bi im poslat jednog Juričana da iskopa Torcidu i Bad Blue Boyse. U svijetu filma i glazbe također.

Zamislite uz sva ta čudesa koliko je divno biti pasivnim promatračem domaće pop nekulture gledajući kako istovremeno ispod stola prolaze remek djela domaćih kantautorica Irene Žilić, Mary May, dance urbanizam Željke Veverec kao Je Veux, knjige Ivane Bodrožić, inozemni pokušaji Lane Jurčević, i tako redom.

Sve najbolje u idućoj godini koju ne odbrojavate više od 2021. nego od 01.

Vjerujte na riječ. Zdravije je. I za psihu i za feelgood i za umjetnost. I za nove palete ljudizama i kretenizama zbog kojih ćete jedva čekat da završi, a nije još ni počela 😉.  Nula, nula, jedan.

Pročitajte još...

Pop Cooltura: 2020. – žrtvovana godina: Show Must Go On. Ili ne mora?

Ono što vam prije čestitki za Božić i Novu godinu žele reći, mediji, susjedi, prijatelji, znanci, političari, znanstvenici i liječnici – da se najbolje pretvarati kako se 2020. nije dogodila. Bolje za vašu psihu i sva daljnja psihofizička ustrojenja i promišljanja

Pop Cooltura: Cenzura se fura

Korona nije iznikla iz političke korektnosti, ali je vazda velemožno povezana s cenzurom. Koja je ove godine procvala jednako kao i netom prije spomenuta pandemija. Baš joj je pasalo. Baš baš

Pop Cooltura: In memoriam Pero Kvrgić – last man standing

Od 2016. pripremam portretni dokumentarac o Peri Kvrgiću, jer naprosto te tople tople oči i njegovo djelo trebalo je imati daleko veći trag od onog koji mi je službena hrvatska kultura poklanjala. Posthumno sačuvajte za zbornike i godišnjake, u mom svijetu posthumno je zakašnjelo

Pop Cooltura: Nije umro Sean Connery, umire jedno bitno drugačije vrijeme

Tuga se i sjeta uvuče ne stoga što umiru ljudi, ne umiru samo naši pop kult heroji, njihovi tragovi nadživljavaju njihovu biologiju. Ono što je daleko tužnije je da s njima umire sjećanje na jedno daleko humanije, toplije, nježnije, ljudskije vrijeme

Povezano

Pop Cooltura: Što gluplje to bolje, nije do mozga nego do volje

Povijest idiotskih stihotvorina na ovim prostorima nije vezana samo za turbo folk ili trap odlikaše i prvake. Gotovo da nema stila glazbe koji se svojim tekstualnim retardiranim patosom i, uvredljivo bi bilo nazvati ih osnovnoškolskim rimama jer su osnovnoškolci pismeni i ne kalkuliraju pritom, autorskom nemoći nije ogriješio o pitanje 'dobrog'. Ili bar 'pristojnog'

Pop Cooltura: Cijena strasti – raditi za nulu ili ne?

Ima jedna mala sitnica s kojom Nine i Žakovi ovih prostora pomalo licemjerno kockaju. Zove se strast. Strast nema cijenu. Ono što ima je ima odraz u ogledalu. Ili lokvi vode 😉 

Pop Cooltura: Starenje sa i bez dostojanstva ili ‘Što im je to trebalo?’

Nikad nije bilo točno razjašnjeno što se desilo u primozgu jednom Denisu Hopperu ili Michaelu Madsenu da kao kultni glumci počnu uzimati role u B, C, D krimićima i reciklažnim pizdarijama koje će baciti dobar znak upitnika na sve njihove dotadašnje 'Blue Velvete', 'Reservoir Dogse' i ina remek djela. Lova? Teško. Droga? Možda. Treće? Sigurno

Pop Cooltura: Novo protestno COVID doba – štogod odlučiš, u krivu si

Cijepiš se, debilu naivni, manipuliraju te i farmaceutski lobi na tebi zarađuje. Ne cjepiš se, debilu zbog tebe će ljudi umirati. Štogod izabrao, pogriješio si

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime