Trenutno sam u jednom gradiću u austrijskim Alpama. Slučajno se poklopilo da sam ovdje upravo u tjednu kada je kod nas jedan od najtoplijih perioda, pa umjesto pod klimom spavam pod debelim pokrivačem. No, niti jedna idila nije savršena. Pa me je tako jutros u 6:20 probudila sirena za uzbunu, isti onaj zavijajući ton kakav smo kod nas slušali u ratu pred napad, kao znak da treba ići u skloništa. Samo je ova sirena trajala znatno kraće.
Austrijanci su mi kasnije objasnili da je to bio znak dobrovoljnim vatrogascima da se okupe jer je negdje izbio veliki požar ili se dogodila teška prometna nesreća. Nikakav početak ratnog napada. No kako trauma rata koji je završio prije 30 godine ostaje duboko usječena u nevidljive pore, u strahu, ali i polusnu odmah sam zgrabila mobitel i skrolala u potrazi za izvanrednim vijestima. Kojih srećom nije bilo. Realno, ništa me više ne bi začudilo. A posebno što je sada top tema skori sastanak Putina i Trumpa i tradicionalno nadmetanje moći. Jer Amerika i Rusija.
Američko-ruski ples moći i nemoći
Da ironija idile bude potpuna, baš sam jučer prije spavanja Max HBO kliknula na film “Amerikanka”. Iako se radi o umjetnosti, film je u nekim djelovima mučan, a u pozadini pozadini se zapravo odvija američko-ruski ples moći i nemoći. i to sve u svrhu takozvanog soft power utjecaja na formiranje imidža država.
Ukratko, glavna protagonistica filma je Joy Womack, balerina iz Teksasa koja odlazi u Moskvu kako bi ostvarila san. Željela je postati balerina Boljšoj teatra u Moskvi. Boljšoj baletna akademija (Moscow State Academy of Choreography) jedna je od najzatvorenijih i najstrožih baletnih škola na svijetu, s kriterijima koji ne uključuju samo iznimnu tehniku, nego i specifične tjelesne proporcije te estetiku oblikovanu prema ruskoj tradiciji. Do 2009., kada je Joy upisala program, nijedna Amerikanka nije završila puni, višegodišnji glavni program Boljšoj akademije i diplomirala. Bilo je nekoliko koje su dolazile na kratke tečajeve, ljetne programe ili razmjene, ali ne i na cjelokupno školovanje. Njen se san doista i ispunio. Joy je bila prva Amerikanka koja je diplomirala glavni program (ruski track) Boljšoj akademije s crvenom diplomom 2012. godine. Nakon toga potpisala je ugovor s Boljšoj teatrom, tada je prvi put u povijesti Amerikanka postala stalna članica ansambla Boljšoj baleta.
Američka nada i ruski ukras
Na prvi pogled, “Amerikanka (Joika)” je klasična “inspirativna priča”. No, ispod prvog sloja o putu i borbi američke balerine do ruske pozornice, otvara se priča o moći. Ne o gruboj, vojnoj ili ekonomskoj od kakve danas strahujemo, nego o onoj tihoj, suptilnoj, koju Joseph Nye naziva soft power. Takva moći ne prisiljava, nego privlači, ne viče, a svejedno mijenja percepciju. Nema vojske, nema pregovaračkih stolova. Samo pozornica, publika, mediji i priča koja se sama od sebe širi. Joy Womack je, dakle, simbol i zato je o njoj snimljen film. U očima Amerikanaca ona je dokaz da pojedinac može probiti najtvrđu tvrđavu tuđe kulture. U očima Rusa, ona je trofej koji pokazuje moć i snagu njihove škole. Kada su žene protagonistice, tijelo je polje ratovanja.
Američki pogled bi pritom bio otprilike: „Ja odlučujem što moje tijelo može i hoće,“ a ruski: „Tvoje tijelo pripada umjetnosti kojoj duguješ sve.“ Pritom je taj put popločan znojem, ekstremno snažnim radom i apsolutnom posvećenošću. Ili što bismo rekli – krvlju i znojem, a to je u ovom slučaju i doslovno tako. No, svejedno je to meka moć i sirene početka napada ne bude narod. Joy je istodobno američka nada i ruski ukras. Nema javne kapitulacije. Iz perspektive publike, bitka je tiha, a žrtvu nose samo protagonisti. No na kraju svi dobivaju.
Snaga meke moći
Muško uprizorenje borbe za moć je drugačije. Ako ste gledali na primjer Rocky IV i sovjetsko-američku borbu ili šahovske mečeve hladnoratovske ere, ma bilo koji primijer muškog nadmetanja u snazi znate da je ključno da publika zna i vidi tko je pobjednik. Muški pogled voli ”win-lose” ishode. Kako u fikciji, tako i u stvarnom političkom nadmetanju.
Dovoljno je sjetiti se sastanka u Bijeloj kući prije nekoliko mjeseci i načina na koji su Trump i Vance napadali Zelenskog, te kako su mu na kraju rekli da napusti prostoriju. A publika je u live-streamu mogla gledati muško uprizorenje Karpmanova dramskog trokuta i dramaturšku izmjenu uloga žrtve, progonotelja i spasitelja. U igri moći, uvažavanje drugoga je slovo na papiru, često.
No vratimo se kratko oruđu soft powera. Snaga meke moći leži u privlačnosti, a ne u prisili. Publika u kazalište ne dolazi gledati politički manifest – dolazi gledati balet. Ali kad Amerikanka utjelovi glavnu ulogu u ruskoj priči, gledatelji izlaze s dojmovima koji nadilaze ples. U tom trenutku, htjeli to ili ne, postaju sudionici kulturnog pregovaranja. Za neke je to potvrda ruske moći, za druge dokaz američke sposobnosti. Film ne nudi jednoznačan odgovor i upravo je to njegova najveća snaga.
No, to je fikcija. A našim svijetom i dalje vladaju muškarci kojima meka moć nije dovoljna za lentu najmoćnijeg. Unatoč tome, nadam se da će oni koji znaju koristiti privlačnost umjesto sile dobiti više prostora, jer kad sila progovori, sve drugo utihne. A traume rata utisnu se duboko i nemaju rok trajanja. A toga je danas previše.
Fotografija: Press