Prvi put sam za nju čula skrolajući Forbesovu listu najbogatijih self-made poduzetnica, ali
zapravo me zaintrigirala nakon što sam poslušala jedan intervju s njom. Sitni detalji u načinu na koji se samo-prezentira, kako laserski precizno komunicira svoj unutarnji drive, način na koji formulira misli – sve to je za mene bio poziv na proučavanje načina na koji Kiran Mazumdar Shaw, osnivačica i izvršna predsjednica indijske biotehnološke tvrtke Biocon, priča svoju priču o putu do vrha.
‘Slučajna poduzetnica’ s ambicijom da postane tržišni lider
Ukratko, uspjeh je krenuo nakon što je 1978. godine upoznala Leslieja Auchinclossa, osnivača irske tvrtke Biocon Biochemicals, koji je tražio indijskog partnera za osnivanje
podružnice. Iskoristila je priliku i osnovala Biocon India u garaži svoje unajmljene kuće u
Bangaloreu, s početnim kapitalom od samo 10.000 rupija. Ona je zapravo htjela postati
majstorica pivarstva, po uzoru na svog oca. No nakon što se vratila iz Australije u Indiju s magistarskom diplomom u pivarstvu te činjenice da niti jedna pivovara nije željela zaposliti
ženu na mjesto glavnog majstora pivarstva, Kiran je uzela priliku koja se pojavila, odnosno
osnovala je podružnicu Biocon Biochemicals i postala poduzetnica. Pritom za sebe kaže da je zapravo ‘slučajna poduzetnica’, no istina je da je odmah od početka znala što i kako želi te da ima hrabrosti za postavljanje novih standarda.
Tvrtka se isprva fokusirala na proizvodnju industrijskih enzima za prehrambenu, tekstilnu i pivarsku industriju. Unatoč izazovima u pronalaženju financiranja i privlačenju stručnjaka zbog svog spola i tada još nerazvijene biotehnološke industrije u Indiji, Biocon je već unutar prve godine poslovanja postao prva indijska tvrtka koja je proizvodila i izvozila enzime u SAD i Europu. Krajem 1990-ih otkupila je Biocon od Unilevera, što je osiguralo priliku za rast. Biocon se pod njezinim vodstvom s vremenom postupno transformirao iz tvrtke za industrijske enzime u integriranu biofarmaceutsku kompaniju. Tvrtka je potom proširila djelovanje na razvoj pristupačnih bioloških lijekova i biosličnih lijekova. Cilj je bio osigurati većem broju ljudi pristup kvalitetnim ljekovima po pristupačnim cijenama. Tako su u Indiji 2014. godine lansirali prvi bio-sličan lijek za rak dojke, Trastuzumab.
Žena koja ništa ne prepušta slučaju
Naravno, uspjeh i stabilnost znači i da je strateški sigurno upravljala s financijama. To se najbolje vidjelo kad je Biocon kupio Viatrisovu biosličnu diviziju za vrtoglavih 3,3 milijarde dolara. Naravno, takav potez nosio je i poprilično veliko zaduženje, ali Kiran nije dopustila da sve visi o niti. Umjesto toga, pobrinula se da tvrtka prikupi dodatni kapital i smanji dug nakon te akvizicije. Danas je Biocon grupacija vrijedna gotovo deset milijardi dolara i zauzima čvrstu poziciju na globalnom tržištu biosličnih lijekova. No to nije vrh uspjeha. Kiran želi da Biocon bude tržišni lider. ‘Sada smo među prvih pet u području biosličnih lijekova; želim biti na samom vrhu u sljedećih pet godina,’ rekla je. To što i dalje oklijeva dovesti strateške investitore koji bi joj mogli razvodniti viziju pokazuje koliko vjeruje u Bioconov potencijal – i koliko je spremna sama preuzeti rizik. I tu ima još puno toga o čemu bih mogla pisati, a tiče se njezinih poslovnih aktivnosti i/ili aktivnosti kompanije. Kada bi ova kolumna bila knjiga. A nije.
Zašto je zanimljiva kao primjer žene koja može motivirati?
Za početak, Kiran nije samo osnovala tvrtku, već je doslovno transformirala Biocon iz male
firme koja proizvodi enzime (za pivo, kruh i tekstil) u veliku farmaceutsku tvrtku koja danas proizvodi bioslične lijekove (kompleksna, vrlo regulirana i skupa industrija). To nije bio jednostavan ili linearan proces, morala je prepoznati trenutak kad se svijet mijenja (rast tržišta bioloških lijekova) i prebaciti cijelu firmu u nešto potpuno novo. To je priča o viziji i prilagodbi, kakva rijetko kome i uspije. Možda i jer se većina boji napustiti ono što već zna raditi.
View this post on Instagram
Potom, koliko često se u životu usudimo biti prvi? Kiran Mazumdar-Shaw nije čekala da
netko drugi otvori vrata. Ona ih je, doslovno, sama sagradila. Kiran nije ‘self-made’ u smislu da je krenula od nule, nego je morala probijati prepreke sustava (rodne barijere, financijske barijere, regulatorne barijere) u društvu koje nije znalo što bi sa ‘ženom pivarskom majstorico koja ima master diplomu iz pivarstva’. Riječ je o ženi koja je stvarala uspjeh u praznom prostoru, stvarala je industriju koja nije postojala u zemlji koja nije imala razvijeno tržište. I treće, što mi je posebno zanimljivo, za razliku od mnogih start-up osnivača koji dižu hype, pa potom preprodaju firme, ona je zadržala kontrolu i odbila strateške investitore koji bi mogli razvodniti njezinu viziju. Odabrala je rasti polako, s dugoročnom strategijom, radije nego brz profit. I za kraj, gotovo sigurno njezina priča nije najatraktivnija priča na Forbesovoj naslovnici, ali je dovoljno zanimljiva i drugačija u svijetu gdje je to rijetkost.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube