Sloboda je vrlo širok i relativan pojam. Nekom je ulazak u Sabor, nekom pisanje statusa i ostavljanje mišljenja po društvenim mrežama, a nekom je crno-bijeli ženski akt. S iznimnom fotografkinjom Lornom Kijurko popričali smo između njezinih angažmana i hiperzaposlenog jučer, danas, sutra.
Nema važnijega glasa od onog iznutra
Tko je istarska Slovenka Lorna Kijurko prije prve solo izložbe. Tvoji radni i privatni korijeni prije nego što si krenula biti jedna od najboljih fotografkinja ovog prostora?
Ti odmah kreneš tako da se čovjek zacrveni. Hvala ti na lijepim riječima. Znaš di su mi korijeni? Isto gdje i tebi, samo smo istraživali neke različite staze. Izložba je bila 2016. i tada je i počelo moje novo putovanje. Ples, lutanja po svijetu, sezonski radovi u galerijama, iskustvo rada u kreativnom timu i još mnogo toga, sve su to samo nabrajalice prije toga. I puno tih točaka spojilo se u jednu i uvelo me u fotografiju 2014. kao medij izražavanja, donijelo novu živost. Rovinjka sam, u Sloveniji sam samo došla na naš svijet. Rovinj je moje odrastanje i obitelj, sada živim u Zagrebu.
Crno-bijela, više mi govori. Kao da makne sve nebitne podražaje i ostaje srž poruke, donosi mi drukčiju emociju nego kada vidim fotografiju u boji, budi nešto magično
Odakle izvire uopće ljubav prema fotografiji i to osobito crno-bijeloj?
Uvijek mi bude zeznuto verbalizirati to. Ja sam onaj tip osobe koji sluša srce, nema mi važnijega glasa od onog iznutra. Tako da, zapravo je jednostavno, ušla sam u fotografiju sa snažnom željom istražiti što me tako vuče, intuitivno i bez analiziranja. Uvela me u svemir koji je dobar za mene, da bilježim tragove, dijelim informacije, ističem ljepotu onoga što nas okružuje i upoznajem one nevidljive stvari koje naša duša priča.
Crno-bijela, više mi govori. Kao da makne sve nebitne podražaje i ostaje srž poruke, donosi mi drukčiju emociju nego kada vidim fotografiju u boji, budi nešto magično. Stavlja bezvremenost, tradiciju i jednostavnost u prvi plan, i meni osobno veći fokus na subjekte, svjetlo, kontrast, kompoziciju i teksturu. Kada počnem fotografirati, odmah se prebacim u taj crno-bijeli ritam iako je možda fotografija za klijenta potrebna u boji u finalu, ali tako vidim dok sam u procesu rada, postalo je dio mene. Mičući boju sa fotografije, zahtjeva da stanem i pogledam bliže, direktno u emociju.
Tko su bile osobe zbog koje si kretala u taj svijet, kao uzori i inspiracija?
Henri Cartier Bresson, Ansel Adams, Robert Doisneau, Robert Capa, Richard Avedon, Dorothea Lange, Helmut Newton, Man Ray i još mnogo kultnih imena na popisu su mi inspiracije na način da sam zahvalna što su ostavili moćne bilješke svoga viđenja. Ali osobe koje vizualno komuniciraju, na bilo koji način i putem drugih medija i posvećene su onom što rade, uvijek su mi uzori i učitelji. Taj moment ateljea gdje se stvara, sniva, razmjenjuje… tu mi se sve uvijek spaja.
Na domaćem terenu fotografije Sandre Vitaljić. Mare Milin, Matee Smolčić bile su medijski praćenije, a kakvo je stanje na domaćoj fotografskoj sceni? Pratiš li?
Pratim radove naših fotografkinja, da. Pa evo, čuje se nekako čime se bavim. Pitaju me dosta o aktovima, najviše me povezuju sa time. Dogodilo se tako, iako ja zaista volim fotografirati i portrete, ulicu, život, modu, što god me privuče u trenutku. Ali ništa bez priče…
Umjetnički akt je otvaranje duše
Upravo je ženski akt jedan od središnjih motiva tvojih posljednjih izložbi i objava – kao simbol oslobađanja i “živosti”, da parafraziram naziv izložbe koji je još uvijek u procesu i konstantnom razvoju. Kako ti, a kako okolina gleda na žensku seksualnost i nagost prikazanu i zaleđenu u trenutku tvojih objektiva?
U posljednje vrijeme sam dosta odgovarala na tu temu pa ću samo ponoviti neke stvari. Umjetnički akt za mene nije skidanje odjeće, ono je otvaranje duše. Dopustiti pokazati svoju ranjivost ne poznaje riječi, otvoriti se i povezati se činovi su ljubavi. Potrebno je povjerenje da se osoba ogoli i prihvaćanje svog tijela kao zemaljskog oblika, našeg najprirodnijeg stanja. Svi mi imamo slojeve. I šta nije prekrasno skidati te slojeve? Doživjeti svoju prirodu i ponijeti sa sobom to iskustvo.
Aktovi imaju neku posebnu težinu, zahtijevaju hrabrost suočavanja samog sa sobom. Fokusiram se na emociju i energiju koja nastane u tijeku snimanja, a ne na tijelo. Recimo da je nagost baza iz koje onda odlučujemo gdje ćemo povući granicu prikazivanja na van ono što nosimo unutra i što je u tom trenutku snažno, a željno ispoljiti. Meni je sve to gledanje kroz duhovni aspekt. Što se tiče toga kako okolina gleda to, susretala sa puno različitih mišljenja, no u svemu je to tako, nije to ništa novo.
Netko će te gledati kao da ludiš, netko će razumjeti i biti podrška i htjeti znati više. Ali evo, unazad godinu dana, mogu reći da je više onih koji pošalju osmijeh za aktove. Znaš i sam da je prevelika to tema koja sa sobom povlači razne diskusije. Mene usrećuje ta razmjena iskustva i vidjeti neku novu snagu i voljenje sebe kod osobe koja se izloži pred objektivom, a recimo negativni doživljaji ostalih koji ponekad i osuđuju, zaista nisu moja stvar. Možda je to neka moja utopija, ali ja volim da su ljudi slobodni i sretni. Ovo je tekst koji je prati seriju „Živost“: Živost, živahan, živ. Živost je melodija srca. Trenutak otvaranja unutrašnjeg svijeta. Skidanje slojeva. Razdvajanje i spajanje nevidljivih niti. Susret u tišini. Krug bivanja. Živost je kada ti se duša obraća. Tu si i sada, i to imaš. Udahneš i bosim nogama nastaviš put.
Znamo i kako zna biti borbeno živjeti od umjetnosti ako nemaš dodatni konvencionalni posao sa strane koji ti donosi redoviti prihod
Što su još tvoji predmeti interesa? Razmišljaš li o drugim vrstama dokumentarizma ili izražajnih video formi?
Često snimam kratke fragmente u video formi, volim taj spoj slike, zvuka, pokreta. Dokumentiram i na način da zapisujem „crtice“ iskustva, misli pa i tako da crtam sa čime god mi se nađe pod rukom. Volim biti i u ulozi davanja vizualnih ideja u počecima nekog stvaranja, to me jako veseli, cijeli taj proces smišljanja.
Kako se pandemijske godine odražavaju na tvoj posao jer stječe se dojam da si zaposlena preko glave?
Ovisi na koji način se gleda na „zaposlenost“. Znamo da ljudi često zaborave što sve stoji iza vizualnog izražavanja i vide samo finalni „proizvod“. Znamo i kako zna biti borbeno živjeti od umjetnosti ako nemaš dodatni konvencionalni posao sa strane koji ti donosi redoviti prihod. Oni koji žive na sličan način, upoznati su sa time da konstantno obavljamo različite poslove koje uključuju organizaciju, marketing, administraciju, komunikaciju, art direkciju i još puno toga a neprestano tražeći način da ostavimo mjesto onom najvažnijem, a to je stvaranju toga finalnog.
Svatko naravno ima svoj drukčiji ritual, moj je takav da volim učiti i inspirirati se na više strana, a onda sve to spojiti i dati mjesta i intuitivnom izričaju i spontanosti. I kada svemu tome još dodaš svakodnevne obveze, ponekad i želje odmaknuti se na kratko, dan je kratak. Pa ti kažu „nema te“… evo me, smišljam načine.
Odrazila se pandemijska godina i razumijem. Sve je u svom ritmu. Imam krov nad glavom, divne ljude koje susrećem. I ljubav u srcu, najvažnije J
San mi je podići kulturu kupnje fotografije
Baviš se modnom i uličnom fotografijom – znači li to da živiš proces 24 sata dnevno ili imaš trenutaka kad odmaraš oko i ne zapažaš?
Sve ovo iz prethodnog odgovora čini taj 24 sata proces. To je način života koji sam odabrala. A oko uvijek promatra…
Koji su uopće načini, osim redakcijskih zaposlenja i modnih editorijala i angažmana, na koje profesionalni fotografi organiziraju i ostvaruju svoj život? Glazbenici imaju koncerte, glumci daske ili film, literati knjige, fotografi – fotke.
Fotografira se sve, od vjenčanja, evenata, produkta pa sve do privatnih angažmana, primjerice obiteljskih portreta. Meni je san malo podići tu kulturu kupnje fotografije u Hrvatskoj i općenito umjetničkih radova svojih kolega. Na taj način uljepšavamo prostore, širimo poruke i lijepe vibracije.
Koje su projekcije onoga što nosi iduće razdoblje, primjerice 2021.?
Nove suradnje, nove priče… pitaj me na kraju 2021. Sada je entuzijastično i neka se samo nastavi tako.