Brza, znatiželjna, inteligentna i zanimljiva – da smo u kvizu konačno rješenje asocijacija bilo bi – Martina Validžić. Čudesno kreativna iskrenošću vas dobije na prvu, a dok se okrenete iskra u njezinom oku već je upikirala detalj koji će biti dio priče. I zato s nestrpljenjem čekamo njezin autorski scenaristički serijal Inshallah Qatar koji na HRT-u starta u utorak, 20. rujna.
Prvi smo doznali što nam je pripremila u trodijelnom mozaiku koji će nas mentalno i emotivno pripremiti za bitku svih bitaka – skorašnje Svjetsko nogometno prvenstvo. Martina je prije dva mjeseca udahnula Katar, a nama detaljno opisala kako živi i što nudi domaćin velike nogometne smotre, a doznali smo i kako navija, kako se pakira i kako putuje jedna od najzanimljivijih gošći u našim dnevnim boravcima koju Prisavlje može poslati.
Autorica ste i scenaristica serijala koji nas vodi u Katar prije Katara. Je li to bio najveći izazov do sada? Što je bilo najteže?
Mislila sam da su striktne mjere kretanja i snimanja na Olimpijskim igrama u Tokiju i Pekingu bile teške, no ovo me je putovanje razoružalo u tom stavu. Nigdje nismo toliko izgubili živaca kao u pripremi i organizaciji ovog serijala kao dosad. I prije i za vrijeme snimanja na terenu. Koliko god se trudili na vrijeme poslati sve potrebne dokumente za dozvole za snimanja, a treba vam ih gotovo za svaki dio grada posebna, sav trud pada u vodu, jer njima radne navike nisu poput zapadnjačkih. Jako su ležerni i sve je inshallah – ako Bog da! No, Katarci su s druge strane jako srdačni, topli, prijateljski raspoloženi, gostoljubivi, žele upoznati druge kulture, žele ostati zapamćeni kao dobri domaćini. I bili su. Još da nije bilo toliko živciranja oko dozvola….
Svugdje je čisto kao u apoteci
Skupo, vrlo čisto i ekstremno mirisno – tri su asocijacije koje sam čuo za Katar. Jesam li u pravu?
Točno! Dodala bih još i ekstremno vruće. U svibnju kad smo bili ondje dva tjedna, koliko smo snimali putopisni serijal, već je ujutro bilo 35, da bi se danju popela temperatura na 45. Sve je brutalno skupo, jedino je benzin jeftin. I da, sve miriši, i ljudi i prostori, vanjski i unutarnji. Taj kult parfema i mirisnih vodica mi je fenomenalan jer i ja obožavam parfeme. A čisto je svugdje kao u apoteci.
Ima li neki recept za Zagreb vezano za čistoću?
Ondje ne možete vidjeti kontejnere na ulicama, sav otpad odlazi ispod zemlje i potom se reciklira. Nema klima uređaja na pročeljima zgrada, nego svaki dio grada ima zasebnu, divovsku klimatiziranu stanicu preko koje ide rashlađivanje svih objekata na tom području. I što je najbolje, vizualno je nenametljiva. Solarni paneli su ondje već standard, jako puno promišljaju o ekologiji i zaštiti okoliša, štednji energije, samoodrživost je ondje svakodnevica.
Upoznat ćemo tradicionalnu, ali i suvremenu stranu Katara
Što nas čeka u trodijelnom serijalu?
U prvoj epizodi upoznajemo tradicionalnu stranu Katara, u drugoj suvremenu – kako žive Katarci, ali i stranci, te naravno Hrvati u Dohi. Kakav im je životni stil i standard i koliko su daleko otišli u arhitekturi, graditeljstvu, ekonomiji, ekologiji, modi. Treća epizoda bit će poput vodiča za navijače i nogometne fanove – što nas sve čeka ondje na nogometnom prvenstvu.
Što se jelo u Kataru? Je li bilo eksperimenata kao u Japanu kad ste nam Marko Šapit, Luka Petrinec i Vi pripremili pravu zabavu?
Hahahaha, nitko nema tako širok raspon od vrhunske gastronomije do najnižih gastro strasti kao dragi Japanci. Budući da su restorani u Dohi dosta skupi, hranili smo se u supermarketima, no tu i tamo smo otišli na Souq Waquif – tržnicu – i jeli kod Libanonaca koji su se pokazali sjajnim domaćinima. I za razliku od drugih, cijene su prihvatljive. I turski roštilj je ukusan i jako povoljan. Ondje ima toliko internacionalnih restorana da ne možete sve degustirati u dva tjedna koliko smo bili tamo. Katarskih nacionalnih jela je, zapravo, jako malo. No, oduševio nas je njihov doručak – nema čega nema – tanke lepinje, punjene slanim i slatkim punjenjima, razni umaci, meso s mirodijama i nekim džinovskim grahom… do idućeg dana si sit.
Gledatelj se treba osjećati kao da je on s novinarom na terenu
Kad Vi putujete, ja uživam makar bio doma jer Vi uživate i taj duh prebacujete do nas. Čini mi se da imate poseban dar opažanja detalja od kojih radite priču?
Hvala Vam, to mi je veliki kompliment. To mi je kao kad gledate film i zaboravite da gledate fikciju, nego navijate za glavnog glumca. Tako je i meni važno, a mislim da bi svakom novinaru/reporteru to trebalo biti najvažnije, da postigne učinak kod gledatelja kao da je on s njim na terenu. A i ta moja radoznala strana osobnosti nije naodmet. Sve me zanima. Dobro, matematiku, ekonomiju i računovodstvo ću rado prepustiti stručnjacima, haha.…
Kakva ste putnica kad ne radite?
Ista kao i kad radim. Dinamična sam i sve želim probati. Hoćeš letjeti paraglidingom? Hoću! Rafting, zip line? Može! Ima li nešto što ne jedeš? Ne, ja sam svejed. Kažu mi prijatelji da sam dobro društvo za putovanja, mogu spavati i na podu ako treba, ne filozofiram i nisam konformist. Jedino što se još uvijek nisam naučila spakirati da mi stane sve u jedan kofer.
Opterećuje li Vas posao na putovanju ili i kad privatno putujete, požalite što kamera nije tu?
Ne biste vjerovali koliko mi puta, čak i u nekim dnevnim situacijama padne na pamet- da barem imam kameru pa da snimim priču. Kamoli ne na putovanjima. No, kompenziram to kamerom na mobitelu pa često znam stavljati storye na Instagram, shvaćam to poput neke mini novinarske forme, pa se tu ispucam.
Gdje biste voljeli živjeti, a da to nije Zagreb?
Dalmacija u mom oku! Meni je dolje raj, ali ako moram birati – na potezu od Splita do Omiša. Tamo su mi prijatelji i tamo sam k’o doma. Da moram živjeti negdje izvan Hrvatske, bila bi to Španjolska.
Cura iz naroda i s tribina
Hoćete li s dečkima i na SP?
Da, idem ponovo u Katar sa Sportskom redakcijom, sretna sam što sam ponovo dio tima koji može odraditi najteže projekte pod visokim pritiskom, po 12 sati dnevno, nekad i po 20 dana u komadu bez dana odmora. Radi se punom parom, ali je adrenalin nevjerojatan kao i atmosfera i to su projekti koji ostaju zauvijek u srcu i u glavi.
Jeste li vatrena navijačica?
Jesam, apsolutno! Odrasla sam u obitelji gdje se nikad ne propušta niti jedna utakmica i grupno gledanje, svi smo vatreni navijači, ponekad i preglasni, pobjegne mi i par psovki, urla se i kleči na koljenima kad padne gol… pravi navijački folkor! Takvi su mi i svi prijatelji, imam ih i Dinamovaca i Hajdukovaca i volim te priče sa stadiona kao i stadionsku atmosferu. Cura iz naroda i s tribina!
U budućnosti želi raditi najveća natjecanja
Jeste li ikada poželjeli biti u informativnoj redakciji?
Radila sam ja i za informativni program povremeno, no nikad, ali baš nikad me nije privlačila kratka TV forma. Imam osjećaj da mi to odreže kreativne krakove, a krakovi su najukusniji, zar ne? Javljanja uživo su drugi par rukava i to mi je apsolutno pogonsko gorivo. Osjećam se tada kao da vozim najbrži auto. Godinama radim za sve moguće programe i mislim da sam se dokazala da se znam snaći u svakoj TV formi, tako da sad mogu birati. I biram da ne radim informativu i da nisam uniformirana. Ali informirana uvijek.
Što biste voljeli raditi u budućnosti, kakvu emisiju?
Voljela bih i dalje raditi putopisne serije za dokumentarni program, reportaže za mozaični, biti i dalje dio tima koji ide sa Sportskom redakcijom na najveća natjecanja, dobiti priliku da vodim neku zabavnu emisiju. Ne volim ograničenja ni ladice. Najbolja sam kad me se pusti s lanca.
