Što je to čudno u svijetu oko vas, već dvadesetak godina u TV emisiji “Na rubu znanosti” otkriva voditelj Krešimir Mišak. Ovih je dana produžio otkrića i pitanja ukoričena u knjigu “Čudno!”, svojevrsni almanah čuda za nove generacije.
Tim povodom ukrstili smo mu karijerne rukavce od glazbe, voditeljstva, podcastinga, literature, lifestylea i uvjerenja – uzduž i poprijeko.
Ako je tko sinonimom za propitivanje ustaljenih pozicija znanosti u našem medijskom prostoru posljednje dvije dekade, to si ti, mahom zbog svoje uloge TV voditelja vrlo popularne emisije ‘Na rubu znanosti’. Ako možeš pogled iza ramena na posljednje dekade, bliži se 20. godina trajanja. Bilo je puno izazova, od seljenja unutar programskih shema, povika i peticija određenih znanstvenika za zatvaranjem, gostovanja neobičnih, zanimljivih, ponekad rubnih likova, međunarodnih gostiju…
Ne znam što bih rekao. Neki događaji i ljudi čine mi se sad tek kao sjene neke zaboravljene prošlosti. Neka razdoblja imaju svoje točno određene mirise i okuse, određene stolove ili kafiće gdje bi se ekipa emisija skupljala u neke dane. Infrastrukture su se mijenjale, u međuvremenu su ljudi i odlazili, prije sad već sedam godina i vrijedni suradnik i suborac Giuliano Marinković spakirao je kofere za Irsku, gdje se i sretno snašao. Mijenjalo se stanje svijesti svijeta, mnoge teme iz graničnih područja ljudskog znanja približile su se sredini ili postale mainstream, jedino je jezgra emisije ‘Na rubu znanosti’ ostajala ista – redatelj Mislav Hudoletnjak, producentica Sanja Knez i asistentica režije Jasna Petraković. Naša je veza već postala organska.
Seljenja po programima su naravna stvar. Kad je emisija krenula, 2002. godine, postojala su samo dva kanala, a sad ih ima četiri, pa i pet, pa i internet, a i stvari se uvijek mijenjaju… Neki su započinjali vlastite ‘internet-warse’, a u međuvremenu kroz emisiju je prošlo na desetke, pa i stotine svjetskih ‘prvaka’ u mnogim temama, praktično svi koji imaju nešto za reći sa svih kontinenata i iz desetaka raznih država. Ne znam niti sam kako su se svi stvorili baš u Zagrebu, očito je ovo neko vrlo prometno mjesto.
Zašto bi itko pametan htio ići s ovog našeg bombona koji zovemo Zemlja
Pečat na Krešimira Miška prije dvadesetak i tridesetak godina i danas – koliko se on mijenjao kroz godine pa i stoljeća? Od tinejdžera Fantoma u crnoj kožnoj jakni, preko rock and rollera u Građanima i Hakuna Matati, do vječnog i mladolikog TV voditelja sa zulufima čiji osmijeh ne šarmira samo tete iz susjedstva…
Ja se sam sebi nekako stalno činim isti. Ali moram reći da sam primijetio da se svijet oko mene prilično mijenja, veće stvari postaju manje, starije osobe postaju mlađe od mene… Baš sam se nedavno prisjetio i tih davnih Fantoma, jer je moj frend Brc digitalizirao VHS-trake koje je moj stari čuvao i sortirao, pa je čak i složio neku cjelinu od sat i pol i objavio na netu. Gledanje tih snimki (događaja i srednjoškolskih svirki kojih se ni ne sjećam) na trenutke nije bilo ugodno iskustvo, a na trenutke je bilo i terapeutsko, ali nekako je ipak najviše pokazalo da sve zastari i da sve ima rok trajanja.
No, jedna stvar je ista – entuzijazam s kojim sam glazbi i svirci pristupao tada, i kojim pristupam sada. On je konstanta, ostalo je napredovanje kroz materiju – u sviranju, u skladanju itd. Mislim da je i Hakuna Matata prilično napredovala kroz pet albuma te smo vrlo ponosni na novi album – ‘Žumberačka brda’ – kojem je poseban štih dala i pomalo psihodelična svirka električnog klavira Mare Marketa, uz Špica na basu i Markića na bubnjevima. Zulufi, pak, su artefakt iz rockabilly dana, koje nosim s ponosom kao što ljudi nose s ponosom rane iz drevnih bitaka. No, i dalje povremeno slušam rockabilly, where it all begun…, jer svatko ima neki zvuk kojeg doživljava kao da se vratio doma, pa barem ga u međuvremenu i nadrastao.
Parangall: Hakuna Matata, Žumberačka brda – Slična meta, drugo rastojanje
No, osim toga bavio si se i literarnim radom, tj. književnošću, s obzirom na to da si i nagrađivani autor SF priča. Mislim, razumijem te da na Zemlji ubrzo postane dosadno jer sav taj koncentrirani kaos i suludo trošenje vremena i resursa umori nakon ne toliko dugo vremena promatranja i pokušavanja nalaženja matrice kako stvari funkcioniraju… Odakle strast prema pogledu gore?
A možda mi se samo ukočio vrat pa to tako izgleda? A počeo se kočiti časopisom ‘Čovjek i svemir’ Zagrebačke zvjezdarnice, koji je u vrijeme dok sam išao u prvi ili drugi razred osnovne škole, a i kasnije, za mene bio prava atrakcija. Isto tako, moj stari je kupovao ‘Sirius’, u kojem je bilo i SF-minijatura koje su mi u ta dječačka vremena otvorila vrata prema kasnije čitanim dužim SF-pričama.
Taj me svijet skroz zarobio – stvarao je svjetove, postavljao i testirao teze, ekstrapolirao sadašnjost i ispitivao mogućnosti. Kasnije sam, ipak, nekako shvatio da je svemir hladno i samotno mjesto, koje ću rado prepustiti Elonu Musku s jednosmjernom kartom, a i zašto bi itko pametan htio ići s ovog našeg bombona koji zovemo Zemlja? Do te duboke spoznaje došao sam jednog dana, kada sam po pedeseti put na televiziji gledao ‘Star Wars’ i one čarobne krajolike na raznim planetima, i doživio trenutak blistavog prosvjetljenja – da se svi ti krajolici zapravo nalaze na Zemlji i do njih mogu doći i bez svemirskog broda.
Danas je nekako najviše na udaru mašta, sve se dobiva u gotovom obliku, jer je video-format nadvladao druge formate. Usprkos svojoj atraktivnosti, video-format zapravo gasi maštu jer nije potrebna – sve je netko već izmaštao za tebe
Opis tvog posla i prirode je stalno propitivanje, znatiželja, širom otvorene oči i uši oko svega što se zbiva oko tebe. Aktualni trenutak zatiče nas u promociji tvojeg najnovijeg djela ‘Čudno!’ s podnaslovom ‘Almanah misterija čudesa’. Riječ je o svojevrsnom otisnutom ‘Na rubu znanosti’ za klince 2.0, zar ne? Ako možeš iz autorske perspektive uvesti u štivo i one starije koje će zanimati što nudiš mladima…
Ako se život gleda kao na krugove koji se zatvaraju i otvaraju, pojava te knjige ima neku svoju logiku. Više od deset godina – oko 1990-ih, a i maloprije i malo poslije – radio sam u Obrazovnom i dječjem programu Hrvatskog radija dječje i obrazovne emisije, a paralelno sam pisao za ‘omladinski’ tisak, što će reći: za Modru lastu, Drvo znanja, Zabavnik… Osobno su mi uvijek bile zanimljivije teme za starije klince nego za odrasle jer u njima nije bilo politike i sporta, samo zanimljiva i stimulativna materija iz svih mogućih područja, jer kad si mlad, tada si i znatiželjan. Poslije, navodno, sve shvatiš, pa više nisi. Um ti otvrdne, zaključci ti se kalcificiraju. Ali, ako i dalje ostaneš znatiželjan, onda si i dalje mlad, na jedinom mjestu gdje se to i računa, a to je iznutra. Tada ti život može biti stalni izvor zabave, a ne muke.
Osim toga, kako se s vremenom cijeli svijet našao na rubu znanosti, staru paradigmu počela smjenjivati nova, a teme iz graničnih područja ljudskog znanja postale sve dublje i ozbiljnije, poželio sam se baviti nečim manje ozbiljnim, ali samo uvjetno rečeno.
Jer klincima je sve ozbiljno, osim onoga što stariji smatraju ozbiljnim – to im je nezanimljivo i neozbiljno, svakako nevrijedno usmjeravanja pažnje. Uz to, danas je nekako najviše na udaru mašta, sve se dobiva u gotovom obliku, jer je video-format nadvladao druge formate. Usprkos svojoj atraktivnosti, video-format zapravo gasi maštu jer nije potrebna – sve je netko već izmaštao za tebe. Zato tih osamnaest tema nisu povezane ničim osim što su – čudne. Ostalo moraš odraditi sam, ali pomoći mogu stotine slika u boji, da možeš od negdje početi. Neke su tek zabavne, u drugima se pak kriju i vrata u neke veće teme i stvarne misterije stvarnosti.
Meni zvone ‘Misterije svijeta’ Arthura Clarkea. Sjećaš se lijepo ilustrirane knjige na čijoj naslovnici bljesne lubanja, kojoj smo se, listajući je, čudili NLO-ovima, divovima u zemlji, bićima iz jezera i nikad nađenoj Nessie iz Loch Nessa, krugovima i uspravnom kamenju na zemlji… Tko su sve tvoji vodiči u misiji propitkivanja svega rubnog s onu stranu dokazivog?
To je svakako najpoznatija knjiga koja se bavila misterijima, no ona izvorno nije rađena za klince, nego na temelju televizijske serije i bila je ‘specijalizirana’ za prave i najpoznatije misterije. Sve teme iz te knjige do danas su se, neizbježno, u raznim oblicima više puta pojavljivale u emisiji ‘Na rubu znanosti’, a i unapređivale. Također su se pojavile i mnoge druge, koje više i nije bilo tako lako klasificirati, stvarnost i misteriji počeli su se miješati, pa zato nisam imao namjeru napraviti knjigu s klasifikacijama nego eto – vidi čega sve ima. Klinci stvari apsorbiraju od detalja prema cjelini, a ne od cjeline prema detaljima – nemaju oni vremena za to, a ja ih razumijem – pa zato svaka priča jest put prema nekoj cjelini, ali te će daljnje korake svatko napraviti sam, ako mu je tako pao grah ili ga bude zanimalo. Za početak uvijek dobro dođe malo rock’n’rolla. A vodiči za koje pitaš su uglavnom – koliko god to čudno zvučalo – neki čudni sinkroniciteti.
Morao bih razglabati naširoko, ali se svodi na to da moraš biti malo strpljiv, i sve nekako legne na svoje mjesto. Sto puta sam mislio – nema više tema, nema se više kamo okrenuti (uostalom, to i sad mislim), pa se opet nešto stvorilo, uglavnom takvo da za to nisam ni čuo pa je i meni bilo novo. A ponekad od nečeg dođeš do nečeg drugog, čim više smjerova otvoriš, tim više imaš mogućih nastavaka, nekako naučiš plesati na tom valu.
Čitanje te čini autonomnim
Tko su iz tvoje perspektive klinci 21. stoljeća? Čitaju li uopće išta osim nužne lektire u srednjoj ili više od statusa na Instagramu i uploadanja na TikToku? Facebook su odavna prežvakali i mahnuli goodbye…
Nemam pojma. Ima raznih tipova, mnogi klinci su i danas otkrili čaroliju čitanja, iako vjerujem da bi na većem uzorku ipak dominirali oni koji su se ‘umrežili’, ali ništa drugačije nije ni s odraslima. No, čitanje te čini autonomnim, sam se zabavljaš i nadograđuješ i nitko ti ne treba. Što se tiče spomenutih mreža, rekao bih da su one puno veći udar napravile na samo druženje, ono staromodno obilježeno dokolicom, pa i dosadom, ali posljedično i kreativnošću – jer kad ti je dosadno, moraš smisliti neku nepodopštinu ili foru. Čitanje nikad nije bilo popularno među svima, pa sjećam se svog razreda u osam razreda osnovne škole, u dalekom i romantiziranom razdoblju 1978. – 1986. Od nas trideset i šest u razredu, možda je tek nekoliko zabavu nalazilo i u čitanju. Ali su se zato družili uživo i analogno.
Ako se zna da je popularni nezgrapni izraz “teoretičar urote” tek etiketa, neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru koja igra na kartu konformizma, možda bi se čovjek mogao zapitati što to tamo ima da se kroz sustav toliko jako trudi obeshrabriti gledanje u tom smjeru
Tvoj status javne osobe uvijek je bio pod lupom propitivanja i dio medija ti je znao lupiti pečat teoretičara zavjera. Nose li takve etikete nužno loše konotacije ili budu tek znak upozorenja da su teme kojima se baviš vrijedne dodatne pažnje i kopanja? Jer što ako se ono što je danas ili jučer moguće bilo smatrano suludim idejama bez jasnih argumenata i dokaza, sutra dobije i svoje znanstveno pokriće pa prestane biti zavjerom nego postane dokazanim slijedom događaja. Je li bilo takvih slučajeva?
Ako se zna da je popularni nezgrapni izraz ‘teoretičar urote’ tek etiketa, neka vrsta zabrane kretanja u tom smjeru koja igra na kartu konformizma, možda bi se čovjek mogao zapitati što to tamo ima da se kroz sustav toliko jako trudi obeshrabriti gledanje u tom smjeru. Zapravo, riječ je o stavu da se događaji ne zbivaju spontano, nego da su dio dugoročnog društvenog inženjeringa interesnih skupina koji ciljano vode svijet u točno određenom smjeru razvoja. Nikad u tome nisam vidio ništa nelogično, zapravo mi se čini i logičnije da je baš tako. Velike stvari tisućama godina dogovarale su se u privatnim razgovorima na dvorovima, a ne javno, a kratka iluzija demokracije nije na tom polju ništa promijenila. Takav je inženjering teško uočljiv jer se radi postupno i to tako da se prvo tlo kultivira, tj. izgrađuju se razna uvjerenja o svijetu u ljudskim umovima, a onda se u tako pripremljeno tlo mogu usaditi i stvari koje tamo prirodno ne bi iznikle.
Obično se kaže da se teorija mora dokazati kroz svoju moć predviđanja. U tom slučaju teorija urote se već puno dokazala, dovoljno je uzeti knjige nekih autora od prije dvadeset godina i usporediti s današnjim vijestima ili svijetom uopće. Mislim da bi trebalo početi vježbati gledati svijet bez etiketa, bio bi daleko složeniji, ali i staloženiji.
Je li se u vrijeme izdavanja knjige ‘Telepatija i telekineza’ broj proziva na tvoje stavove povećao ili sistematično smanjivao od tada. Tko su ljudi kojima smeta tvoj rad?
Bez šireg konteksta nemoguće je odgovoriti na to pitanje jer je riječ o jednom nevidljivom ratu, kojega mnogi nisu ni svjesni, a koji se vodi za uvjerenja o tome što je svijet. Ta je priča počela negdje 1970-tih u Americi, prvo vezana uz temu NLO-a. Kako su oni tad bila nova i goruća vijest, u prvo vrijeme su privukli pažnju mnogih znanstvenika, ali su se – ja bih rekao, kao dio društvenog inženjeringa i svrsishodnih oblikovanja stavova javnosti – odmah pojavile skupina ljudi koji su se bavili obezvređivanjem te teme. Obrazac je bio isti – nekolicina pojedinaca, upravo takvih psiholoških osobina da mogu postati mentalni križari, koji su obavezno morali imati znanstvene titule koje su kao dokazivale njihovu vjerodostojnost – počele bi protiv svakog znanstvenika koji bi rekao nešto izvan paradigme dizati hajku, slati pisma, lagati, podmetati… – u suvremeno doba to se radi organiziranim ocrnjivanjem na Wikipediji, zloupotrebljavajući njezine protokole…
Slavno ime iz tog vremena je Phillip Klass, koji se proslavio opsesivnim pisanjem pisama novinama svakoga dana, blateći svoje kolege, a nekoliko puta je uhvaćen i u prevari i namještanju. Čuo sam negdje da danas postoji nagrada s njegovim imenom, iako je upravo nevjerojatan raspon podmuklih radnji koje su radili ti ljudi pod zastavom istine i pravde. Valjda ništa novo pod suncem. Pravi skeptik bi, recimo, imao prilično posla s aktualnom tezom o ‘globalnom zatopljenju’, ali kako je to ‘službena’ priča – ništa od toga.
Vremenom je neki organski razvoj svijeta ipak doveo do otvaranja sve većeg broja takvih izvanparadigmatskih tema, pa nisu više mete i neprijatelji bili samo ufolozi. O tome bi vam dosta mogao ispričati britanski biolog Rupert Sheldrake, kao i francuski imunolog Jacques Benveniste. Takve skupine su se vremenom pojavile u svim zemljama, sebe nazivajući ‘skepticima’, iako prema udžbeničkom znanju nikad nisu bili ni najmanje skeptični, a teme koje su ‘smrdile’ na ideje o vibracijsko-frekvencijskoj prirodi svijeta, utjecaju uma na materiju ili morfogenetskimh poljima napadali su apriori, u pravilu bez upoznavanja s materijom i argumentima. Možete ih zamisliti kao neku vrst scijentističkih jehovinih svjedoka, čak postoji i enciklopedijska definicija pseudoskepticizma, “filozofski ili znanstveni stav koji se pravi da je skepticizam ili znanstveni skepticizam, ali je u stvarnosti oblik dogmatizma”.
Vremenom su ti trendovi došli i kod nas pa su se na udaru našli događaji poput kongresa alternativne i alopatske medicine, na kojem su predstavljani i radovi poput eksperimentalno mjerenih učinaka reikija na krave (kod kojih nema placeba), pisali su se članci protiv ZET-a, jer je među knjigama za stimulaciju kupnje pokaza dijelio i neku knjigu o NLO-ima, valjda prva na top-listi neprijatelja je homeopatija, iako se svake godine održavaju znanstvene konferencije o vodi na kojima znanstvenici – od Japana do Amerike – pokazuju svoja dostignuća na polju strukturiranja i informiranja vode, koju se sve više gleda kao neki tekući kristal…
Meni je osobno bilo žao što se skupina pojedinaca predstavljala kao ‘znanstvena zajednica’, na užas i mnogih njihovih kolega koji su mi to osobno pričali, pa se čak jadni ljudi ni krivi i dužni došli ispričavati. Danas su tu štafetu od skupina scijentista preuzeli i pojedini mediji, pa prljave poslove uglavnom rade novinari koji ponekad kao ‘intervjuiraju’ istomišljenike iz iste sekte, jer se i cijela paradigmatska priča iz sfere naizgledne nebitnosti spustila na svijet u cjelini.
Prijelomna znanstvena otkrića uvijek su od ruba putovala prema centru, a ne obrnuto. Rekao bih da je problem i to što se znanost u svom najnaprednijem obliku počinje mjestimično dodirivati s mistikom – jer na kraju priče ipak ne možeš spoznati sve
Zapravo, bez filozofiranja, ali dokle je uopće dopušteno propitivati znanost i s druge strane medalje, koliko je od znanosti pristojno tvrditi da je sve otkriveno i determinirano njihovim spoznajama, s obzirom na onu klasičnu srednjoškolsku logičku premisu po kojoj čovjek koristi tek 10 do 15% kapaciteta mozga, pa odakle mu pravo biti bahatim i tvrditi da je sve što je spoznao i objasnio baš onako kako mu logika razumijevanja nalaže? Vidjeli smo u ‘Lucy’ što bi se dogodilo da se postotak digne na 50%, a kamoli do maksimuma ispunjenja :)…
Nije to zabranjeno, ali čovjek može očekivati razne vrsti pritisaka, od manjih do najvećih mogućih i svakako zatvaranje nekih kanala za njega. Ali kao i uvijek, stvari se ipak mijenjaju. Znanost, u konačnici, usprkos svim unutarnjima paradigmatskim ratovima i onima koji je žele zadržati na mjestu, doista ima svoje putove proboja, jer ako nešto jest – onda će se već vidjeti da jest, prije ili kasnije. Na kraju krajeva, prijelomna znanstvena otkrića uvijek su od ruba putovala prema centru, a ne obrnuto. Rekao bih da je problem i to što se znanost u svom najnaprednijem obliku počinje mjestimično dodirivati s mistikom – jer na kraju priče ipak ne možeš spoznati sve – ali to je već ta stara priča o smjenama paradigmi.
Vrijeme trošiš na najbolje
Tijekom čestih gostovanja na terenu podcasta regije, otvarao si također zanimljivih pitanja i slutio odgovora. Osim opreza i ustrajnosti propitivanja trenutačno vladajuće logike – nailaziš li više na ljude čije su osobnosti interesantne za istraživanje ili se susretneš s većim brojem šarlatana koji budu rubni s potencijalnim medicinskim dijagnozama paranoja i slično, pa kao takvi zapravo opasni u širenju ideja koje proklamiraju…
Kad sam bio mlađi, u počecima emisije, znali su me zvati neki ljudi s čudnim idejama i – pri susretu se pokazalo – nekim opsesivno-kompulzivnim poremećajima. Bili su umarajući, pravi psihički vampiri. Naučio sam lekciju, s vremenom sam i razvio njuh, pa biram na koga ili što ću trošiti vrijeme. Ako imaš nešto za reći, reci ukratko preko telefona, ne moramo se zbog toga nalaziti ni upoznavati. U tri minute shvatiš o čemu je riječ, a većina takvih poziva (na sreću – ne svi) nisu produktivni, ali niti zamarajući jer ih lako završim – telefon smanjuje prostor za kurtoaziju. Onda vrijeme trošiš na najbolje.
Što se tiče situacija uživo u raznim mjestima, uglavnom sam nailazio na baš krasne ljude, i mlade i stare, nekako entuzijastične, zainteresirane, koji su razmišljali i o svijetu i o sebi, voljeli se i nasmijati, smišljali razne teorije ili objašnjenja stvari, uglavnom trošili vrijeme na razmišljanje, sad već koliko je tko dobacio, nikakve šarlatane baš nisam nigdje sreo, iako dođe tu i tamo koji naporni tip.
Koje su tvoje omiljene teorije zavjera ili pitanja vrijedna propitivanja, a koje dežurne higijeničare današnjice najlakše piknu? Aktualnosti zeitgeista se dokidaju u 5G trenucima, čip varijantama, kontroliranju svijeta od strane centara moći, bioterorizmu…
Sav taj transhumanizam, o kojem je zapravo riječ, jednostavno je dio našeg vremena. Što sad tu možemo, a na čovjeku je da vidi što će s tim nasrtajem tehnologije na njegov život. Protiv transhumanizma se ne možeš boriti, možeš samo pristati u srcu na njega ili ne. Možeš ga i pokušati shvatiti, za što je potreban usklađen rad logike i mašte.
Logike – da produžiš pravac i uočiš kuda vodi niz uzroka i posljedica, a mašte – da možeš osmisliti i vizualizirati kako to izgleda primijenjeno na svakodnevni život i sviđa li ti se. U tom trenutku pojavljuju se i zanimljiva pitanja o samom sebi, a i o prirodi društva i svijeta uopće, pa i o životu i smrti, pa što je uopće ono što čovjeka čini baš čovjekom, ali to je već široka i duboka tema kojom sam se bavio u knjizi „Smrt transhumanizmu, sloboda narodu“ pa ne bih sad dalje ulazio u nju.
Trenutačno su na kušnji same ideje o stvarnosti, i sve mi se nekako čini da će ljudi kako-tako morati nanovo sebe izmisliti, vidjet će se – zapravo već se vidi – tko je kakvog kova, a nijedan put nikada nije vodio unatrag, pa neće ni ovaj
A korona godine? Kako ih vidiš? Veliki breakthrough trenutak s amplitudom prema gore ili dolje? Pazi kako je ovo pesimistično moglo zazvučati – ili će bit još gore ili putujemo prema dolje – a soundtrack je ‘Straight To Hell’ The Clasha. 🙂
Rekao bih da putujemo i gore i dolje. Ili ćeš biti bolji nego što si ikad bio, ili ćeš biti gori nego što si ikad bio. Ne vidim treći put. Trenutačno su na kušnji same ideje o stvarnosti, i sve mi se nekako čini da će ljudi kako-tako morati nanovo sebe izmisliti, vidjet će se – zapravo već se vidi – tko je kakvog kova, a nijedan put nikada nije vodio unatrag, pa neće ni ovaj.
Na kraju krajeva, svijet danas često podsjeća na izvatke iz Orwellove i Bradburyjeve tada fikcije. I 1984 i Fahrenheit 451 su distopije od kojih puno elemenata tadašnje fikcije svjedočimo u društvu 21. stoljeća. Kakvo je sutra kojem ćemo svjedočiti iz tvoje perspektive? Upgrade kaosa ili ima neko svjetlo pri kraju tunela?
Stalno mi se nameće misao da je ovo godina razdvajanja čovječanstva jer vidim dva usporedna procesa. Jedan, vidljiviji i sveprisutan, čovjeka sve više integrira s Internetom stvari – kroz sve ‘pametne tehnologije’, u rasponu od ‘pametnih’ mreža, ‘pametnih’ gradova, kuća, ‘pametnih’ frižidera, najnovije – ‘pametnih maski’ na licu i na tom putu različitosti se smanjuju, svijet se unificira, praktički pretvara u računalni sustav kojeg ljudi tek animiraju. Drugi proces koji se zbiva jest bijeg ljudi iz gradova u potrazi za okolnostima sigurnosti od bilo kakvog ‘zaključavanja’. Sjetite se samo slika više stotina kilometarskih kolona na izlazima iz Pariza, Londona… Također, vidio sam u desetak godina razne skupine ljude, samoorganizirane po različitim principima, na najrazličitijim mjestima, a da uopće nisu povezani međusobno, upotrebu svakojakih fenomenalnih tehnologija…
Zajedno mi svi oni izgledaju kao neki zasebni mjehurići koji se tek razvijaju u neko organsko, prirodno ljudsko društvo. Ubrzo bi ti mjehurići mogli dobiti velika pojačanja. Vidim da su se i mnogi ljudi nekako ‘trgnuli’ iznutra, prestali biti duhovno lijeni, što sam i sam iskusio, recimo, kroz preopterećenje svim mogućim vrstama ‘zabave’ – u serijama sam se, recimo, par godina davio, jer su fenomenalne, ali na kraju sam se toliko predozirao da bih kao po zadatku tupo buljio u njih. Čisto ‘prežderavanje’, pa je oluja koja je stigla razbacala tu maglu odrađivanja i navika, time što je budućnost učinila potpuno neizvjesnom i teškom predvidivom. I još uz to moraš nešto odlučivati. Grozno, je l’ da? A opet, kod puno ljudi – pa i kod sebe – vidim neki nerazjašnjeni i naizgled neutemeljeni optimizam. Osjećaj primicanja katastrofe i optimizam u istoj vreći, pa se stalno nadmeću.
Fotografije: Nikola Predović i privatna arhiva