Nedjelja, 5 prosinca, 2021

Parangall: Hakuna Matata, Žumberačka brda – Slična meta, drugo rastojanje

'Žumberačka gora' je, rekoh, tipičan album Mišaka i Hakuna Matate; projekt kojemu baš kao i emisiji 'Na rubu znanosti' možete – ovisno o motrištu – uputiti i pohvale i prijekore

HAKUNA MATATA

Žumberačka brda

Croatia records

***

Nakon singlova koji su pokazali da su Krešo Mišak i Hakuna Matata „alive and kicking“ na red je došao i novi, peti po redu, album Hakuna Matate „Žumberačka brda“.

Najkraća dijagnoza glasi: slična meta no drugo rastojanje. Što će reći da je i ovaj album upro prstom na osebujan žanrovski talionički lonac u kojem nastaje većina skladbi Hakuna Matate no uz daleko „protočnije“ teme.

U njemu se krčkaju bezbrojni glazbeni žanrovi

U njemu se naime krčkaju bezbrojni glazbeni žanrovi (posebice ska/reggae, country, rockabilly…) te krhotine doslovno svega i svačega što ste već čuli. Mana? Pa – kako se uzme. Ako Mišaka i band nastojite smjestiti u dominantne struje domaće scene, Hakuna Matata se i novim albumom čini beznadno „pase“. Ako pak i ovaj album čitate kao projekt banda koji se nimalo ne zamara komercijalnošću, cifranjem u garaži i u studiju, žanrovima i trendovima… – „Žumberačka brda“ zaslužuju više no solidnu prolaznu ocjenu. Kao apsolutno samosvojan i do srži osebujan (mada glazbeno nimalo revolucionaran) projekt.

No, vratimo se singlovima koji su prethodili albumu.

Pojma nemam jesu li baš posegnuli za ovim konkretnim uzorima no, primjerice, moje „stare uši“ poletni „Downtown Boogie“ koji govori o zagrebačkoj velikoj trešnji podsjeća na hit Crljenica Brothers (a kasnije i mnogih sudionika scene jumpin’ jivea četrdesetih) „Tamburitza Boogie“ koja se – nakon razigranog električnog klavira Mara Marketa – s Mišakovom gitarom seli u prostor Brian Setzer Orchestra. A njega, uzgred rečeno, kao stari rokabiličari i Mišak i Danko Stefanović itekako dobro poznaju. 

Neobično srastanje no veoma dobra kolaboracija…

„Maestral“ je pak zanimljiva stilizacija između mediteranskog freak-folka na kojem je doktorirao Edi Maružin s Gustafima i countryja poput znamenite teme iz kultne western serije „Rawhide“. Riječ je o neobičnom srastanju no veoma dobroj kolaboraciji Hakuna Matate s gostom Alenom Vitasovićem. 

Album pak otvara „Ne vjerujem u vrijeme“ koja bi u uvodu mogla biti i štogod iz kofera Marka Knopflera i Dire Straitsa s ranih albuma. Svojevrsni laid-back predložak (u nastavku začinjen i diskretnim gitarskim ska fraziranjem) veoma dobro paše Mišakovoj družini kao podloga i za dobar gitarski solo i upečatljiv refren. „Misao“ je žovijalni countryjem oplahnuti broj s refrenom koji zove na zborno pjevanje a „Sami“ – s upečatljivim naglascima električnog klavira i gitare – sporovozna tema kojoj je daleki predak Mlinarčev „Grad“. „Pjesma bez refrena“ je poput „Misli“ u sazviježđu Nashvillea ili, ako hoćete, Creedence Clearwater Revivala a „Broj“ „klasična rokija“ s veoma dobrim gitarskim solom i refrenom koji iz prve ulazi u uho. 

Izlet prema Karibima

Naslovna „Žumberačka brda“ su izlet prema Karibima i rukopisu Rundeka/Sachera uz promjenu ritma koji s usporenjem vozi lijenu reggae stilizaciju. Funkoidna „Stvar gledišta“ ima tekst kojeg nije teško pročitati kao Mišakov odgovor hejterima koji mu zamjeraju stavove iznesene u „Na rubu znanosti“ („putnik sam bez skloništa u klopci svojih čvrstih stavova“) uz pouku: „sve je to samo stvar gledišta, ne možemo van iz svojih kaveza/ Sve je to samo stvar gledišta, riječi nam služe ‘mjesto kamenja“.

Svojevrstan – sarkastičan odgovor dolazi i u temi „Moderato“ koja ima nešto od Clasha i „London Calling“ no uz naglašeniju ulogu klavijatura te razigranog basa koji daju bitne začine funka. „Panorama“ je pak zanimljiv uglazbljeni poziv (kao i naslovni broj albuma) za izlazak iz virtualnog svijeta i čahure stereotipa  te ulazak otvorenih očiju u stvarni život. „Tko će radit’ djecu“ s podlogom ska i „garažnim“ orguljama a la Stranglers najambiciozniji je (duhovit i poučan) tekstualni broj albuma lišen negdašnjih parolašenja a „Vrata“ psihodelično mantrička tema čiji je tekst usklađen s glazbenim omotačem.
Zaključna „Zgrada crvene boje“ ima melodiozni ljepljivi refren što je, uostalom, i jedna od glavnih odlika albuma čiji brojevi vape i za radiofonskom eksploatacijom. 

„Žumberačka gora“ je s jedne strane tipičan album Mišaka i Hakuna Matate; projekt kojemu baš kao i emisiji „Na rubu znanosti“ možete – ovisno o motrištu – uputiti i pohvale i prijekore. No ujedno i najkomunikativniji i „najprotočniji“ albumu benda koji je možda odlučio napraviti korak prema široj publici ali, dakako, bez napuštanja dobro znanih Mišakovih nadahnuća.             

A moje simpatije su – uz sve moguće zamjerke – kao i do sada na njihovoj strani. 

Pročitajte još...

Parangall: Sara Renar, Šuti i pjevaj – Sjajan transžanrovski zagrljaj

Ovo svakako nije album koji se želi pod svaku cijenu svidjeti, često progovara vrlo eksplicitno i ne podilazi slušatelju. Međutim, ovo je ujedno album gdje se, priznaje i sama Sara, najviše i najranjivije otvara do sada

PARANGALL: Šetači, Galaksija – Bolji od Johnnyja Walkera

Ako su Šetači željeli već prvim brojem nastupnog albuma 'Galaksija' odrediti svoje žanrovske koordinate ili pak odaslati svoje pismo o namjerama, bezrezervno su uspjeli

PARANGALL/Foo Fighters ‘Medicine At Midnight’ – Nova legura iz Grohlovog talioničkog lonca

U vrijeme kad su granice između (alter) rocka, popa i vremešnih pozajmica gotovo pa izbrisane Foo Fighters su skovali album koji se ispija na dušak; pitak u svim svojim različitostima pokazujući još jednom da je u slučaju Grohla opaska o bubnjarima koji su 'osobe koje se vole družiti s pravim muzičarima' samo zlobna doskočica

Parangall / Brain Holidays: Reggae im je mila majka – Jamaican Connection

Najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije

Povezano

Pop Gallaksija / Najbolji albumi sedamdesetih: ELP – dinosauri prog rocka

Tone opreme i mega koncerti koji su okupljali stotine tisuća posjetitelja, pretenciozno (ali i virtuozno) muziciranje te elementi klasične glazbe koji su bili utkani u opus benda, trojku iz EL&P su doista činili ultimativnim zvijezdama prog-rock ere

Parangall: Robert Plant & Alison Krauss, Raise The Roof – Za prste polizati

Kakva se to družina našla u studiju! Robert Palmer i Alison Krauss na svojoj drugoj kolaboraciji, uz brojne vrhunske suradnike i goste te sjajan izbor pomalo opskurnih skladbi iz bogatog kataloga vječne americane garantiraju izvrstan album

Parangall: Adele, 30 – Ispovjedni album zrelosti

S jedne strane, tu su vraški osobne, introspektivne, ozbiljne i emocionalne teme poput rastave braka, očajavanja pa nalaženja nove ljubavi i početka 'novog života', a s druge glazbeno najslojevitiji album na kojem je jednaka pažnja posvećena tom čudesnom vokalu, slojevitim no žanrovski rastresitijim aranžmanima i produkciji...

Parangall: Bruce Springsteen & The E-Street Band – Esencija rock and rolla

Svi koji se možda i danas pitaju što je to esencija rock and rolla, ne moraju lutati u potrazi za odgovorom jer ga tako dobro ovim albumom nude Bruce Springsteen i E-Street Band

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime