Kritika dokumentarca: Treći svijet – Solidan fanovski dokumentarac o najbitnijim autorima RH glazbene scene
Anđelo Jurkas
'Treći svijet' ostaje zatvoren u vlastitu nostalgiju kao reunion prijatelja koji razgovaraju o slavnim danima, ali bez stvarne refleksije o njihovom značenju
Postoji ona vrsta dokumentaraca koji ne pokušavaju promijeniti našu percepciju svijeta, nego je tek nježno podsjetiti na to koliko smo, koga i kako nekad osjećali.
‘Treći svijet’, dugometražni dokumentarni film Arsena Oremovića, upravo je takav. Film koji nastaje iz fanovske nostalgije i potrebe bilježenja trenutka kad se dva mitska pola hrvatskog novog vala ponovno nađu u istoj prostoriji. Rundek i Sacher, ‘balkanski Lennon i McCartney’, ponovno dijele mikrofon, studio time i prisjećanje na rane dane suradnje i rezultate proizašle iz iste.
Tu ulazi Oremović, bivši novinar i filmski kritičar, danas prvenstveno dokumentarist, polazeći od ambiciozne namjere rekonstruiranja duha jednog od najvažnijih preskočenih albuma jugoslavenske rock scene, Haustorovog Trećeg svijeta (1984). Film okuplja jednu od prvih postava benda Rundeka, Sachera, Zexa, Caprija i Gula u nekoliko sessiona, snimljenih kao kombinaciju sjećanja, improvizacije i glazbene introspekcije. Na papiru: savršen materijal za generacijsku priču, u praksi fragmentiran, emotivno topao, ali dinamički insuficijentan mozaik.
Film koji pulsira ritmom Zagreba
U prvoj trećini filma, dok koristi bogat arhivski materijal i poetsku naraciju o Zagrebu ranih osamdesetih, ‘Treći svijet’ djeluje živahno, pulsira ritmom grada i vremena koje je rodilo Haustor. Svjedočenja Sachera iz sobička i prolasci i šetnje Rundeka toponimskim mjestima bitnima za razvoj priče, drže ne samo fanove benda u zgodnoj promatračkoj i otkrivačkoj poziciji. No, čim kamera zalazi u studio, gubi se dinamika storytellinga. Prilikom pokušaja prebacivanja intimne atmosfere u filmski jezik, ono što je trebalo razigrati i zainteresirati gledatelja koji nije nužno fan i zaljubljenik benda, poput autora filma i autora osvrta, djelo rezultira statičnošću. Također, autorski montažni trikovi poput preklapanja tonova, insercije poetskih kadrova više prikrivaju manjak materijala, nego što mu daju sadržajno značenje.
U paraleli s najvećim problemom filma i nedostatkom šireg konteksta evaluacija i reevaluacije ‘Trećeg svijeta’ kao kajdanke svih alter novovalovaca. Oremović gotovo u potpunosti ograničava sugovornike na članove benda, producenta Željka Brodarića Jappu i Sinišu Škaricu, jedinog vanjskog komentatora i svjedoka vremena čija opservacija iz bilježnice o Haustoru – dobro/kvalitetno, ali nekomercijalno, ne govori puno više od onoga što ionako znamo. Tim limitima film gubi priliku objasniti mimo insiderskih standpointova zašto je Haustor bio toliko važan ne samo za glazbu, nego i pop kulturu, društvo, cijelu jednu senzibilnost originalnih autora scene.
‘Treći svijet’ ostaje zatvoren u sjećanjima
Bez pogleda drugih glazbenika, kritičara ili svjedoka epohe, ‘Treći svijet’ ostaje zatvoren u vlastitu nostalgiju kao reunion prijatelja koji razgovaraju o slavnim danima, ali bez stvarne refleksije o njihovom značenju. Spominju i Rundek i Sacher u filmu i Film i Azru i Kugla glumište, pa kako je Đoni nedostupan, Leiner i Hrnjak ne bi trebali biti, Max Wilson i Jura Stublić također. Ili beogradski novovalski kolege koji bi dali fini flashback i distancu percepciji djela u vremenu.
Oremović u uvodnom disclaimeru kaže nešto poput parafraze kako ‘ovo nije film o Haustoru, niti je film o Zagrebu 80-ih i nije film o sjećanjima na album’, pa u negacijama afirmira kako je film o odnosu dva svijeta, Sacherova i Rundekova. Međutim, mimo tog odnosa, ispada filmom sjećanja upravo na istoimeni album. Koji nije supervažan samo stoga jer dokumentira ponovni susret Rundeka i Sachera u istom prostoru. Premda to nije neka toliko nemoguća misija, naime, za razliku od potreba žute štampe koji bi parazitirali na netrpeljivosti i sukobima, oni komuniciraju, nalaze se povremeno, komentiraju glazbu, samo ne postoji potreba za zajedničkim radom više.
Rundek je i dalje poetično neuhvatljiv, Sacher beskrajno simpatičan, a njihova međusobna dinamika tiha, prepoznatljiva i nosi film. No između spomenutih S/R pogleda, Oremovićev objektiv ostaje obziran, zaljubljen u svoje subjekte da bi ih do kraja razotkrio. Ostatak benda, Capri, Gul, Zex pričaju manje, opserviraju s pozicije instrumentalista i funkcionalnih dodavača magiji skladatelja.
Obožavat će ga oni koji već vole Haustor
S glazbene i soundtrack strane, film je bitno opravdanje za novo preslagivanje kolekcije iskopanih starih, neobjavljenih ili poduplanih live i studijskih snimki i kao takav je apsolutno najveći sadržajni plus filma. Jer ‘Treći svijet’ je film koji će voljeti oni koji već vole Haustor. Za njih će biti emotivni podsjetnik s nekoliko dragocjenih trenutaka iskrenosti i glazbenih fragmenata koji odzvanjaju kao eho nekog boljeg vremena. Za sve ostale, ostat će dojam da se gledalo nešto što je moglo biti veće, šire, otvorenije i hrabrije. jer ovako serviran dox više evocira nego što otkriva. Emotivno pošten, dokumentarno vrijedan, ali redateljski sputan pokušaj oživljavanja duha albuma koji se, zapravo, nikad nije dao uhvatiti.
