Obzirom na neobičnu fascinaciju true crime dokumentarcima, a osobito o serijskim ubojicama, Netflixova streaming platforma nudi novo čitanje rada i djela najstrašnije ili bar najpoznatije američke serijske ubojica. U dokumentarcu Aileen: Kraljica serijskih ubojica redateljica Emily Turner prilazi temi koja je već desetljećima magnet za javnost i filmaše – život i smrt Aileen Wuornos, žene koja je u razdoblju od 1989. do 1990. ubila sedam muškaraca uz autoceste Floride, tvrdeći da su svi pokušali ili planirali njezino silovanje. O njezinu se slučaju dosad snimilo puno dokumentaraca, pisalo još više, no Turneričin direktni pristup ima nešto što dosad nijedan film nije imao. A to je intimni razgovor s Aileen, snimljen tjednima prije smaknuća na električnoj stolici. Ekskluzivnost nije senzacionalistička koliko moralno breme koje redateljica uspijeva iznijeti s rijetkom smirenošću i preciznošću.
View this post on Instagram
Kadrovi zatvorske sobe, kamera koja promatra Aileen dok se cigaretom bori protiv vlastite nervoze, intimiziranje s redateljicom putem pisama – neki su od uvida u njenu konstrukciju. U tom trenutku ona nije ‘žena ubojica’ nego krhka figura prošlosti i sistema koji ju je ‘učinio’ takvom. Ona je proizvod siromaštva, nasilja i prostitucije, ali i osoba koja će prigrliti nasilje kao jedini oblik moći, to jest osvete.
‘Nisam ubijala iz mržnje, nego iz straha’
Redateljica koristi razgovore ne da bi opravdala Aileen, nego da bi nas uvela u njezinu mentalnu spiralu između impulsa za preživljavanjem i ideje o pravednosti koja se pretvorila u patološku osvetu. Aileen govori ‘Nisam ubijala iz mržnje, nego iz straha’ i ton joj oscilira između djetinjeg plača i ledene racionalnosti. Turner je ne prekida. Kamera ostaje na njoj, nelagodna, empatična, uporna. Između biranja empatije i nevjerice time što čujete, gledatelj nije daleko od drugog. Ne vjerujete joj. Ne vjerujete njenom mentalnom disorderu.
Drugi sloj dokumentarca čine razgovori s istražiteljima, forenzičarima i zatvorskim službenicima. Turner ih ne koristi kao suhoparne komentatore, nego kontrapunkt. Muški proceduralni pogled naspram Aileenina emotivnog, razlomljenog monologa. ‘Nisam znao lovimo li čudovište ili ženu koja se samo prestala skrivati’ parafraza iskaza jednog od policajaca sažima čitavu strukturu filma kao ogledala između čudovišta i žrtve, zakona i nepravde, muškaraca koji kontroliraju narativ i žene koja ga razara.
View this post on Instagram
Turneričina režija je arhivistička, minimalistička i nenametljiva, statični kadrovi, dokumentarne sjene, zrnatost slike koja teksturom odaje analogni hommage 90-ima. Glazba je gotovo nepostojeća, tihi pulsirajući tonovi vuku na Enoov Music for Films. Najvažniji estetski i etički element filma jest odbijanje demoniziranja i stihijski pristup i pokušaj sentimentaliziranja Aileen. Turner odbacuje spektakl zločina, premda prikazuje eksplicitne fotografije, ali istovremeno dopuštajući riječima i pauzama nošenje težine, čime postiže ono što rijetki dokumentarci uspijevaju, humanizaciju bez opravdanja.
Aileen je žena koja traži razumijevanje, a ne opravdanje
U usporedbi s hollywoodskim igranim filmom Monster (2003.) u kojem je Charlize Theron briljantno utjelovila Aileen, Turnerin dokumentarac djeluje kao ogoljeni protuotrov, bez glamura i mitologije. Gdje je Monster melodrama o propasti mentalno silovane i fizički zlostavljane osobe, Kraljica serijskih ubojica je tiha kronika raspada svijesti. Theron je dala Aileen lice i tijelo, Turner joj daje glas koji odzvanja nakon smrti, istovremeno prijeteći i djetinje zbunjen.
Aileen: Kraljica serijskih ubojica, koliko se god činilo drugačije, ne traži suosjećanje, koliko razumijevanje. Nije samo saga o ubojstvima i zatvoru, već emotivnom kolapsu i arhitekturi žene koja je svijet doživljavala kao konstantni napad. Film je etički promišljen i zahtjevan, vraća ljudskost u priču o ženi koju nisu mediji pretvorili u čudovište. Emily Turner staje uz bok najboljim auctorima moralnog dokumentarizma kao Errolu Morrisu i Werneru Herzogu dokazujući kako istina nikada nije jednostrana. Također intimizirajući pokazuje da dokumentarac o zlu ne mora nužno biti senzacionalistički, nego paradoksalno molitva za empatiju. U vremenu kad su true-crime formati često jeftin spektakl, Turneričin film podsjeća kako je prava vrijednost dokumentarizma u slušanju onoga što ne želimo čuti. Premda su istovremeno u pravu i oni koji se zalažu za detaljniju analizu perspektive žrtava.
Ocjena: 8/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube